Tomislav Tomašević / Tihana Tomičić (Snimio Davor Kovačević / Novi list)
Nije da baš u Rijeci, Puli ili Zadru ima mnogo interesa za to gdje će se graditi novi nogometni stadion u Zagrebu, ali kad sve poprimi nacionalnu dimenziju i kad je pitanje gdje će igrati reprezentacija, tada to i nije tako nevažno pitanje.
Uz to, nogomet je uvijek i ultimativno političko pitanje, a naravno da je onda to povezano i s pitanjem odnosa zagrebačke gradske vlasti koju vodi platforma Možemo! s politikom koju vodi HDZ kao vladajuća stranka na nacionalnoj razini.
Ukratko, pao je dogovor po kojem je Vlada početkom srpnja gradske stadione Maksimir u Zagrebu i Poljud u Splitu proglasila prvim sportskim građevinama od nacionalnog interesa, čime je omogućila sufinanciranje njihove rekonstrukcije ili gradnje novcem iz državnog proračuna. U sljedeće dvije godine za sportske građevine od nacionalnog interesa osigurano je 27 milijuna eura u proračunu, međutim, prije svega toga u Vladi su odlučili stvoriti preduvjete da bi u Maksimiru uopće počela gradnja. Riječju, dogovoreno je da se stadion gradi na terenu koji pripada Crkvi, koja će biti obeštećena od strane države, a zauzvrat će od Grada Zagreba, na čijem se zemljištu većinski gradi novi stadion, dobiti 11 lokacija na kojima će se graditi nove »kvartovske« crkve.
Pritom se Tomašević odlučio ponuditi lokacije koje su već u GUP-u rezervirane za javne i društvene, točnije vjerske sadržaje. Država nije vlasnik tih zemljišta, u većini slučajeva nije niti Grad Zagreb, pa bi država bila ta koja bi osigurala novac za kupnju tih zemljišta koje će Crkvi dati u zamjenu za njezine terene u Maksimiru. U većini slučajeva vlasnik nije ni Grad Zagreb, ali država je svakako spremna to platiti unutar tripartitnog ugovora.
Dakle rješenje je nađeno na način da budući stadion ne donosi nikakav dodatni financijski teret, osim same gradnje naravno. Uz to, svi se nadaju i pomoći UEFA-e, s obzirom na to da je riječ o nacionalnom stadionu, a Vlada kao Vlada, ima za sve pa je sebi već rezervirala čak po 13 milijuna eura godišnje u naredne dvije godine. Pritom gradonačelnik Tomislav Tomašević izražava uvjerenje da će novi stadion biti izgrađen do sljedećeg Svjetskog prvenstva 2026. godine, a to su zapravo te dvije predstojeće godine.
Tako je i nogomet ušao u predizbornu kampanju. No, osim što će navijači, a time i birači sigurno podržati odluku Vlade da napokon riješi pitanje Maksimira, bit će puno zanimljivije pratiti kako će to utjecati na lokalne izbore 2025. godine. Ovo, naime, nije prvi veliki ustupak HDZ-ove Vlade prema Tomaševiću - imao je veliku pomoć u obnovi, pa sada u saniranju posljedica oluje kad je ministar graditeljstva Branko Bačić organizirao građevinsku operativu za brze intervencije u Zagrebu, a puna podrška postojala je i za povratak hrvatskih državljana koji su usvajali djecu u Zambiji, odnosno Kongu, a to su većinom bili ljudi povezani s platformom Možemo!.
I dok je s jedne strane supredsjednica platforme Možemo! Sandra Benčić, samoproglašena izazivačica premijeru Andreju Plenkoviću za izbore za Sabor 2024. godine (dok Peđa Grbin spava ljetni san), s druge strane zagrebački gradonačelnik igra igru koju jedinu i može igrati, a to je suradnja s Vladom. U suradnji s EU-om oko obnove, a i drugim velikim nacionalnim projektima Tomaševiću ne preostaje ništa drugo nego da surađuje s onima koji imaju »novčanik«, a to su Vlada i Plenković.
Jest da zbog toga najviše trpi kritike iz vlastitih redova - primjerice neki gradski kvartovi pod kontrolom Možemo! već sad se žale da im sa zvonika crkvi po Zagrebu zvona (odnosno zvučnici) preglasno zvone. Jest da je zbog toga već i politički gurnut u stranu na način da se samo bavi Gradom Zagrebom, a ne i nacionalnom politikom, pa je zbog toga i postao »supredsjedatelj« Možemo!, umjesto da bude jedan i jedini predsjednik.
Ali budimo realni, to je pozicija gradonačelnika - dokopati se novca, pa makar i Vladinog, i razvijati projekte. I to bi radio Milan Bandić, Tomislav Tomašević ili tko god nosio tu funkciju na svojim leđima.