Predsjednik Zoran Milanović ugostio je u rezidenciji na Hvaru predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika. Helikopter je sletio na hvarsko tlo, pa iskrcao teret kako bi dvojac nesmetano vodio razgovore uz šum mora i pjev cvrčaka. O čemu li su samo razgovarali!? E to se baš i ne zna. Ne bi se znalo ni da je helikopter na Hvar sletio da ih slučajno nisu kamere ulovile. Jedno je, svega mu, kad sazoveš izvanrednu sjednicu Sabora, koliko god bilo neuobičajeno i predsjednički nimalo neutralno, ali drugo je kad se družiš s likovima koji za druženje više nikom nisu par. Najblaže rečeno, nije pristojno. Ima to, dakako, neke veze i sa zemljom kojoj si na čelu, ali predsjednik nam je takav da ga za takve tričarije nikada nije bilo briga.

Na nekoj drugoj strani imaginarnog štapa vazda stoji ministar obrane Mario Banožić. Taj svakim danom više biva antireklama stranci kojoj pripada da siroti resor kojem je na čelu i ne spominjemo. Najnovija montipajtonovska priča a la Banožić jest ona o njegovoj silnoj želji da si priskrbi na vrijeme sve što priskrbiti može pa tako i ugled. Na Ekonomskom fakultetu Banožić je, kako se piše naokolo, pokrenuo postupak kako bi napredovao u viši znanstveno-nastavni stupanj i postao tzv. naslovni izvanredni profesor. Dovoljno da novinari izvuku van koješta, recimo onaj njegov Priručnik za E-marketing po kojem studente na Veleučilištu u Vukovaru uči E-marketingu. Pa, primjerice, u njemu objašnjava kako na internetu postoji i elektronička pošta ili kolokvijalno e-mail koja je brza, jednostavna i jeftinija komunikaciju u odnosu na običnu poštu. Dobro, u odnosu na običnu poštu često je i golub pismonoša brži i jednostavniji, samo što da s ovom definicijom radi student osim da je zlurado mailom razdijeli naokolo. I nije pritom problem što je ministar u srednjoj bio loš đak, problem je što nitko problema ne vidi.

Ali, manimo se mi zastarjelih, a vazda uspješnih metoda školovanja i pitanja tko dolazi na večeru, pa još helikopterom, pa još na Hvar, pa još da nitko ne zna. Vrijeme je da se bacimo na turizam i to onako na glavu, jer ako će nas išta podijeliti, i opet, na dvije nepomirljive mase, bit će to, sve se čini, grana gospodarstva bez koje bi bili kruha gladni. Prije nego se krene na more, onako kako tapiserije po kućama i prve epizode Mrkomira svjedoče da su Hrvati na more onomad krenuli, valja makar pokušati shvatiti što nam se to dogodilo, tko su turizmofili, a tko turizmofobi i koja je grupa u pravu ako prava ima u zemlji gdje se ozbiljan štrajk pravosudnog osoblja okonča kako se okonča!?

Nekad se znalo, odnosno nekad bi se u TV Dnevnicima ukazao novinar pa krenuo biglisati puste brojke - em broj noćenja, em broj dolazaka, em dnevna potrošnja, em noćna potrošnja, em broj letova, em Jadrolinija, em automobili, em cestarine...Mitska je pritom godina 2019. Tad su brojke otišle u neslućene visine, takve da se danas sve uspoređuje s tom 2019. Gdje si bio 2019. ključno je pitanje, ako se bavite turizmom. Doseći 2019. godinu, biti od nje bolji postala je naša misija nad misijama. Još kad smo sjajno pregrmjeli doba COVID-19 činilo se da nam ravnih nema. Ali, godina je 2023.

Slutilo je na čudne neke mijene već kad se u zimu ove godine u maloj vali vijećalo treba li podići cijene noćenja, ili se ne treba voditi za onim što rade u susjedstvu. »Svi su poskupili i to poprilično«, govorila je sebi u bradu gazdarica dok se preko Googla i interneta bavila industrijskom špijunažom. Ajde što su poskupjeli ovi što grade bazene i kad su tik do mora, ali i obični apartmani građeni za socijalizma taman tako da duh socijalističke gradnje nikada iz njih posve ne izađe također su našpicili cijene. Poskupjelo je sve, pa kud ne bi i naše sunce i more i ležaljke na betonskim mulima. No, kadikad Mujo i ne mora tamo gdje svi Turci idu. Neki oprez je govorio da možda i nije mudro s cijenom nebu pod oblake. »Ajmo samo pet eura više i to zbog onih što ne znaju da im klima radi ako im u apartmanu nije -17«, reče glava male poduzetničke družine, one što radi samo sezonski dva mjeseca najčešće, tri kad je sreće. Sve što se ljetom i sezonom događa pokazuje da je ovaj mali igrokaz bio sve samo ne smiješan i neznakovit. Cijene svega su otišle u nebo i posljedica toga se, ne samo u maloj vali, itekako vide.

Evo ga kolovoz, a mi, recimo, u vijestima nijednom nismo vidjeli neku gužvu s dubrovačkih zidina. Snimke s plaža vabe da im se priđe samo zato jer na njima nema gužve, a kamo li trganja za komadić prostora na koji se omanji ručnik da prostrijet. A da sve bude gore krenule su priče o mega nabijenim cijenama po kafićima, restoranima, običnim slastičarnicama. Nije da takvih priča nije bilo i ranijih godina, no dok tad nikog resornog to nije uzbuđivalo, sada se dade napipati i straha i panike. Šef Hrvatske turističke zajednice daje intervju za intervjuom. U njima sve pršti od dobrih brojki, onih koje običnom smrtniku ne govore puno, onih o broju noćenja i potrošnji. Znakovitije je ono kada kaže da se svaka negativna vijest o našem turizmu objavljena u našim medijima uredno prenosi u drugim državama i ima, veli, puno veći odjek od pozitivne. Pa kad se raspišemo o jednoj ili u vrh glave nekoliko lokacija gdje je kuglica sladoleda 5 eura, eto nemjerljive štete, reče otprilike šef HTZ-a! Nu!

Je li nam šutjeti o cijenama kuglice sladoleda? Je li izdaja vlastite zemlje i njezina najvažnija resursa ako se piše da je jednostavno skupo sve kad skupo sve i jest!? Pišu li u tim drugim državama o svom turizmu samo dobro, jer se s nacionalnim interesima tako mora? Od kakve je građe, na koncu, taj naš turizam ako mu kugla sladoleda učini više štete nego da ga okruglo tane s gusarskog broda pogodi!?

Sjajne službene brojke tuku se s osobnim svjedočanstvima o polupraznim restoranima i sobama koje ne nalaze nikog da ih unajmi. A onda se s tim osobnim svjedočanstvima sudare sjajne osobne priče o neimarima koji su ostavili sve, pa se s obitelji zaputili na starinu u brda i tamo rade sjajan turizam zidajući i treći kat kuće i drugi bazen podno nje. Jedni ukazujući na pohlepu kao da pošto-poto žele da sezona propadne, a drugi zbog te iste pohlepe mažu oči brojkama koje bi da su bolje nego 2019. Samo zašto!? Nema drugo nego nazvat Nevena. On je konobar, on je u žiži, on zna i nema potrebu za cifranjem.

- Nije sezona loša, ali... Puno je mladosti, recimo Britanaca koji su otkrili Hrvatsku. Njima je sve super, ali nikakvu manču ne ostavljaju. Svi su nam gosti primijetili da je Hrvatska postala skupa destinacija. Čitaju cijene pa malo zastanu u čudu. Nijemaca je manje i troše manje, jer su im se oči otvorile otkad nije kuna nego euro. Puno je apartmana s last minute ponudom, skidaju se cijene jer se lova nije dala zgrnuti na brzinu. Bojim se, mi ćemo i ovaj masovni naš turizam, da prostiš, zajebat’. Ovu sezonu ćemo izgurat’, ali puno je središta s 30 posto manje prometa, referira Neven.

Turizam, nema sumnje, jede svoju djecu i pitanje je kako mu smanjiti apetit. Nismo ga znali kontrolirati, nismo znali njim upravljati, nismo ga znali učiniti održivim, nismo znali ljudima ponuditi išta od bolje budućnosti do bavljenja iznajmljivanjem makar nisu svi za sve, nisu nikad bili. Zato nekako čovjeka gricka skepsa dok sluša ministricu turizma kako na sjednici Vlade predstavlja Zakon o turizmu što na snagu stupa iduće godine. Veli, ozakonjujemo turizam koji ne narušava kvalitetu života mještana. Ma kad vidiš da će jedinice regionalne i lokalne samouprave biti te koje će morati izračunati koliko turista mogu prihvatiti pa će na temelju toga donositi odluke o popisu projekata, broju, vrsti i kategoriji ugostiteljskih objekata, kapacitetima smještajnih objekata u destinaciji, upravljanju turističkim tokovima, uvođenju ekološkog doprinosa za goste te ostalim mjerama iz svoje nadležnosti vezanim uz turizam, nemaš što nego biti skeptik. Oni koji od turizma nešto uprihode, i oni koji ne uprihode ništa, ali im zato turizam ubija kvalitetu življenja, samo će se i bolje ušančiti, makar ne bi bilo loše da se svi ulovimo za isti štap pa vidimo kako učiniti da je sve s mjerom, svrhom i razlogom. Jer bez turizma bit će svima ajme.

Na koncu, ima i nešto što se zove domaći gost. Ima istraživanje Eurostata kako 42 posto hrvatskog življa nema novca za tjedan dana na moru. Skoro nas pola more neće vidjeti, a i ovi što će ga vidjeti vratit će se korijenima, pomi i pašteti, manistri na pome. I to bi najprije trebalo riješiti, to da živimo tako da na more može svatko. U protivnom, pitanje »gdje si bio 2019.« postat će tek retorički neki upit na koji je odgovor romansiran kako već lijepa prošlost i inače jest romansirana.

Za to vrijeme na Hvar slijeće helikopter... Možda su, tko zna, prijatelji samo osjetili potrebu divanit’ o turizmu dok se još na toj razini može. Bolje ovako za stolom nego da si jedan drugom šalju mejlove a la Banožić.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast