Netko mudar mi je davno kazao. S odmakom vremena važne stvari ne blijede, što je više vremena prošlo, one postaju bistrije. I kada se odvali dobar dio životnog puta, onda se te stvari sve bolje i razumiju. Neki cinik bi kazao, definicija doživljaja starosti. Ok, ona često nije odraz realnog nam doba, nego biološke stvarnosti. U onom pozitivnom smislu referiram se na starost kao mudrost. Kad nešto asocira na tog našeg velikana, a ako ste ga bliže poznavali onda je to češće, razigrat će se memorija. I ona kolektivna, i ona osobna, i ona pomiješana. Svi koji smo živjeli njegovu karijeru imamo taj zajednički doživljaj. Jedinstvena priča. Neponovljiva. Iz nekog drugog svijeta. Svi koji su pored toga upoznali njegovu životnu stranu, spoznali bi slične, ali suštinski drugačije zbilje posebnosti. Oni koji nisu imali taj doživljaj, pogotovo koji su bili udaljeni od njegova centra svemira (Pula-Fažana), razbacani širom prostora bivše Jugoslavije, i šire, imali su tu kolektivnu priču kao stvarnost idola. I vjerojatno je bilo jako teško shvatiti, poglavito iz današnje verzije otuđenosti ikona od tzv. običnih ljudi i svakodnevica, kako netko tako velik, kojeg je 20 milijuna ljudi pratilo kao Božanstvo, budilo se po noći da pali stare crno bijele televizore i prilagođavalo odlazak na posao ili što god, ovisno kada je on nastupao, kada je svježe umirovljen kao šampion svih šampiona, kazao…

- Jedva sam čekao da živim kao svi normalni ljudi. Baš uživam bez boksa i tog drila.

Njegova veličanstvena sportska karijera, što je u ondašnjem načinu življenja značilo i javan društveni život, učinila je njegovu svakodnevicu jednoličnom. Zvuči paradoksalno jel’, ali kada od jutra do mraka treniraš, moraš paziti što, kako i kada jedeš, fokusiraš se samo na borbe, suparnika i kako pobijediti, malo toga ostaje u danu »normalnog« po mjeri nas običnih. Realno smo svi njegovu zbilju živjeli kao čaroliju, u kojoj on uživa kao nitko. Iz tog vremena, a gledajući iz današnjeg kuta, jedino što mi odudara od doživljaja velikih sportaša to je iskrena sreća koju su ljudi osjećali za njega. Nije se osjećala zavist, ili je nje bilo u tako sitnim dozama da nije mogla doći do izražaja pored ogromne ljubavi koju su mase gajile prema njemu. Danas je to posve drugačije. Što si veći, to razina ljubomore, obezvrjeđivanja, blaćenja proporcionalno raste do apsurda.

Danas je 15 godina otkako smo Mate Tea Parlova otpratili u vječnost. Onu fizičku, jer je i do tog 29. srpnja 2008. godine, duhovno već bio u posebnom odjeljku vječnih u našoj memoriji. Toliko se toga napisalo, ispričalo, prikazalo o tom fantastičnom sportašu. I oni koji su se rodili tijekom njegove karijere i nisu osvijestili doživljaj sportskog nam junaka znali su zašto je »pojam« čim su postali svjesni sebe i svijeta oko nas. Govorili su im roditelji i rodbina, prijatelji, mediji. I oni koji su se rodili nakon njegova karijere, kao i oni koji su tek bili u procesu osvješćivanja realnosti kad je preminuo, doznali su da je bio šampion nad šampionima. Nestvarna vrijednost za Pulu i državu, unutar nepregledne moćnije svjetske konkurencije. S odmakom vremena, eto još bistrijeg pogleda starijeg doba, još nevjerojatnije djeluje da je naša Pula odgojila takvog sportskog velikana, koji će pokoriti svijet u tri runde, bez presedana. Najbolji u amaterskoj konkurenciji. Najbolji u profesionalnoj konkurenciji. Najuspješniji kao zlatni olimpijac koji se ponovio kao trener. Danas, 43 godine kasnije, to je dovoljan okvir za POJAM PARLOV. Svakome. Unutar tih okvira dosega u svim konkurencijama bezbroj je epizoda, pobjeda, muka, treninga, dočeka, političkih priča, društvenih i sportskih situacija, raznih fenomenologija unutar fenomena njegova karijere. Sastojci za filmove, dokumentarce, knjige, monografije. Iznad svega su tri kruga spomenute strukturne dominacije, koju svijet nije prije, a ni poslije više vidio. Dijelom i zato što se »onaj« svijet iz 1970-tih stubokom promijenio i otišao u povijest već nastupom svekolikih boja 1980-tih godina. Koje otvaranje društva, ironije li, danas uokvirujemo sintagmom Crno-bijeli svijet.

Na petnaestu godišnjicu njegova odlaska najradije se prisjetim Tea. Čovjeka. Kojeg ću kroz idućih četvrt stoljeća upoznati i ja, kao i mnogo ljudi koji su imali priliku dijeliti svakodnevicu s njim, na jedan običan način ne običnog čovjeka. Jer mi smo bili takvi, a on je bio Mate. Ne možeš pobjeći od toga naslijeđa, ali je on mogao pobjeći od svih onih koji su mu samo o tom (sportskom) naslijeđu zborili. Zato je Teo volio razgovarati sa svim tim dragim mu »običnim« ljudima koji su svraćali u njegov kultni »Mate« na Korzu. Oni mu nisu pričali kako je bio super u ovoj ili onoj borbi, kako je bio slavan i da ga je cijela Pula čekala u Areni. Oni su mu pričali svoje životne priče, probleme, jade, sretne trenutke. On je slušao, često odavao dojam da nije koncentriran i ne prati priču, iako će točno znati tko je što kazao. Naravno, od onih do kojih mu je bilo stalo. I to bi im nekako dao do znanja. Kroz proteklih 10-tak godina, kada sam počeo prikupljati svjedočanstva ljudi koji su ga znali od »prije«, iz raznih faza njegova života, a ne samo sporta, a koje se nadam uskoro implementirati u knjigu Mate Parlov. Spoznao sam koliko njih ga poznaje kao prijatelja, poznanika, aktera različitih druženja, evenata, akcija i svekolikih događanja. Nekih nažalost više nema među nama. Ono što sam redovno primjećivao to je veliki respekt prema Mati. Prepoznat i po tome što su o tome pričali punog srca, ali pazeći da ne ispadne kako se hvale, kude ili nešto treće. Nisu o tome vikala na sva zvona, nego su to bili doživljaji ljudi kojima je Mate Parlov bio i dio zajedničke mladosti, čovjek i onda kasnije šampion. Zbog te njegove »neobičnosti«, šampiona nad šampionima iz našeg male točkice na mapi svijeta, poštovali su njega ali i sve svoje doživljaje s njim. I kada je bila priča i o nekoj mu mani, površnom danu ili krivom pristupu stvari, a ne samo vrlinama. Mislim da bi volio takve odjeke kod ljudi, jer su to priče o čovjeku, svakom čovjeku, koji je satkan od vrlina i mana, pluseva i minusa. Nije glumio, a kamoli živio svakodnevicu šampiona, nedodirljivog sveca i onog koji sve zna i samo docira. Grozio se toga i takvih. Često smo o tome pričali i pamtim njegov karakterističan smijeh kada je nešto ironizirao na svoj račun, neku grešku, zaboravnost, ne razumijevanje rečenog ili pročitanog, učinjenog…

Mate je volio Pulu i liniju Fažana. Volio je mir kojeg mu je ovo okruženje pružalo. Bio je jako težak kad je trebalo negdje otići. I kad bi jednom otišao, recimo u Beograd gdje je gostovao u nekoj značajnijoj emisiji sportske tematike, i osvježio koliko ga ljudi istinski poštuju i vole još od vremena kada je oduševljavao na ringovima širom svijeta, bilo mu je drago da se mrdnuo. Teškom mukom i molbama nagovarao sam da dođe na proslavu 50 godina Sportskih novosti, u Zagrebu. Kad je pristao gotovo ozlojeđen koliko sam bio uporan (a možda je i to presudilo, jer upornost je bila njegova važna odlika) da ga odvezem i vratim, jako sam se zabrinuo kako će to biti mučan put i da će zamjeriti. Kad ono spektakl priča, osobnih otvaranja, sportskih, obiteljskih posebnih trenutka, kojima me počastio u 5-6 sati ondašnje vožnje do Zagreba. Tamo u Westinu, gdje je sreo puno sportaša iz njegove generacije, olimpijce, prijatelje, on raspoložen do daske, svi drugi koji ga nisu dugo vidjeli, ne znaš tko je bio sretniji. I stalni osjećaj istinskog poštovanja, svih prema njemu, njegova prema velikoj većini. Povratak istovrsni privilegij. Recitacija mnoštva hrvatskih književnika, pjevanje uz odjeke iz kazetofona, meni osjećaj sreće da mu se nisam zamjerio. Jer znao bi mi u nekim drugim prilikama, i kraćih izleta i protokolarnih obveza kazati »ajmo, vozi di moram, pa da se što prije vratimo u Pulu«.

Petnaest godina od odlaska, kad vidim suprugu mu Lauru, kćerku Miru i sina Matka, iznova pomislim, kakav bi bio Teo danas, sa 75 godina. Vidim ga drugačijeg nego kad je završio karijeru. Vidim ga mekšeg tipa u iskazivanju emocija, jer sam primjećivao da je dvadesetak godina nakon boksa i u, kako je on govorio »običnom životu«, polako skidao oklop kojim se štitio od pritiska svijeta oko sebe od boksačkih slava. Vidim Tea kao nonića, didu, jer su njegovi Mira i Matko postali roditelji, oko kojeg se vrte unuci i unuka. Vidim ga kako navrati tu i tamo u đir »Mate« na Korzu, i pripazi kako funkcioniraju stvari. Kao što je njegov stari bio uz njega. Vidim danas Matka i kao da vidim Matu u mlađim danima. Da se snima film, a nadam se da će se netko pobrinuti za to, glumac mladih Matinih dana je tu. Isti u izgledu. Što ga više poznajem, gotovo da je isti u karakteru, govoru tijela, pogledu, grifu. Petnaest je godina bez Mate Parlova prošlo u hipu. Iako je dovoljno spomen njegova imena da se krug memorije u hipu vrati unatrag 4-5, nekome 6 desetljeća, i nešto više, te uprizore u mislima žive i živahne slike njegova traga. One su snažne jer su emocije koje je darivao ljudima bile gromade posebnosti u jednom potpuno drugačijem vremenu, više crno bijelog nego filma u boji. Mate Parlov bio je šampion mnogima, na svim stranama, voljeli su ga i vole i danas, kao što će to predajom biti i sutra. No, Teo je bio prije svega naš. Boksački šampion stvoren u Puli, učen od legendi kakvi su bili Aldo Buršić i Aldo Banovac. Ostao je naš i kada je zaustavio svoj svijet slave i boksa, te se posvetio životu obične svakodnevice u Puli, i uz obiteljski mir u Fažani. Poštujući sve svoje navijače iz svih krajeva bivše države, koji su hodočastili u njegovu Pulu i kafić desetljećima nakon što je stao. Bio je jedinstven, u šampionskom i običnom izdanju. Ostao je najveće ime koje je Pula dala svijetu sporta i društvenoj zbilji nekih drugih vremena. I danas, petnaest godina kasnije, legenda o Mate Parlovu tako je živa i dok je gledamo smještenu na najsvjetlijoj polici memorija.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast