Pozitiva. Kako lijepo zvuči ta riječ, pojam, generator nade u bolje danas, sutra… Dojam je kao da je takav doživljaj stanja svuda oko nas iščeznuo, a kamoli da je prevladavajući oblik funkcioniranja. Promocijom života i svakodnevice na internetu, u virtualnom svijetu, nerijetko potpuno odmaknutom od realnih stanja, negativne su retorike, percepcije i pristupi postali ključna točka dnevnog (ne)reda. Ljudima kao da je teško odmaknuti se od takvog doživljaja i posljedično širenje negativne energije. Ono što bi zbilja trebalo zabrinuti, to je da takav gard negative prati i one situacije kada postoje ne samo stručne argumentirane prosudbe, nego i egzaktne brojke koje takve argumente legitimiraju. Nadajmo se da će se jednom virtualni svijet ipak vratiti na svoje mjesto, odnosno logično prepustiti dominantnu poziciju realnostima. Jer u suprotnom život će u zbilji ljudima postati nepodnošljiv, jer u njemu neće prepoznati lažne okvire nametnute kao standard u virtualnom svijetu.

U aktualnom kontekstu, čisto kao digresija, osvrnuo bih se na događanja u Areni. Jedinoj pravoj Areni u Hrvatskoj i okruženju, jer je jedinstvena kako po nastanku, gradnji i vitalnosti koju iskazuje unatoč tisućama godina starosti. Unutar tog senzacionalnog spomenika prošlosti, u sadašnjosti mase ljudi uživa ne samo u razgledavanju, nego i u mnoštvu vrhunskih koncerata. Ono što nas Puležane, naravno, najviše dirne u emociju kada je Arena u pitanju, onda je to sva ona ljepota i pozitiva ranih odrastanja i tinejdžerskih sazrijevanja uz filmski festival. Da ne idemo puno unatrag, jer treba razmišljati uvijek unaprijed, u sadašnjem trenutku bih samo osvježio ne tako davne super negativne recenzije i aluzije oko toga što Pula u stvari (ne) znači za kinematografsku priču. U više navrata moglo se čuti i čitati kako »Pulu treba ukinuti«, kako je u Areni festival dekadencije, mastodont iz prošlosti koji nema smisla u novim državnim okolnostima. Pri tom je vrlo glasna nota bila kako u Puli nema publike, kako to ljude ne zanima i kako je zapravo budućnost u tipovima festivala kao što je onaj u Motovunu. Koji eto, nakon par desetljeća odlazi iz živopisne Istre i seli u Gorski Kotar, jer »tu nema više prostora za razvoj«. Usporedo, kako možemo vidjeti u našoj jedinstvenoj Areni, gledatelja je kao u priči. To jest u stvarnosti, nekadašnjim i nerijetkim »novim«, jer Puležani i Puležanke, nisu okrenuli leđa svom festivalu. Film u Areni nije samo festival, to je film života ljetne Pule, svih naših doživljaja u amfiteatru, prvih kasno noćnih ostajanja s društvom, prvim ljubavima i simpatijama, druženja sa prijateljima i nastavcima u post tinejdžerskim godinama, i dalje. Stvari u tom festivalu, kao u svakoj manifestaciji umjetnosti ili inih djelatnosti, ovisi u doživljaju i posljedičnom dolasku o kvaliteti programa. Kad to nije to, neće biti ni masovnijeg odaziva. Kada stvari budu barem na pristojnoj razini, publika se vraća, jer običaji mogu biti zatomljeni, ali ne mogu nestati u okruženju u kojem su nastali. Sjajno je, kažu upućeniji, na ovogodišnjoj Areni. I moram reći da mi je drago zbog jednog tipa, kojeg sam prije 19 godina upoznao u sasvim drugoj ulozi, i na drugom području rada. Tada sam bio angažiran kao komentator reprezentativnih i nogometnih zbivanja na onda tek pristigloj RTL televiziji. Bilo mi je to sjajno iskustvo, jer sam u tom društvu sjajnih profesionalaca raznih djelatnosti unutar televizijskog (složenog) biznisa, puno novoga naučio o tehnologiji »magične kutije«. Taj gospodin je bio jedan od producenata, s kojim smo se morali dogovarati kako posložiti tu novu sportsku priču, koja će potpuno odudarati od ondašnjeg zastarjelog koncepta prenašanja utakmica i reprezentativnog doživljaja. Danijel Pek imao je tada 27/28 godina, i pored Roberta Tomljanovića, ondašnjeg glavnog urednika RTL-a i njegovog očito dobrog prijatelja, vodio je glavnu riječ oko produkcije. Ona je doista bila složena, pogotovo za tv kuću koja se tek probijala na nacionalno tržište. S Pekom stvari su u početku djelovale zategnuto jer za nogomet nije imao baš puno razumijevanja i poznavanja situacije. Posljedično i za strategiju što bi za prijenos bilo najbolje. Par puta smo se na sastancima malo žešće raspravili, ali onda se dogodilo ono što mi je do danas ostalo kao okvir doživljaja njegove osobnosti. Pek je prihvatio sugestije i bez ikakve natruhe povrijeđene taštine ne samo da ih je iskoristio u produkciji, nego je maksimalno radio da ih što više afirmira. Dakako govorim o onom dijelu koji se odnosio na stručnu nogometnu priču i interes publike, dok je u tehnologiji produkcije, tv programa, pristupima Pek bio stručnjak, a ja laik. Prijenosi reprezentacije su tada na RTL –u bili izvanredno prihvaćeni, kako od publike (najvažnija) tako i od kritike (dobar znak) i poslodavci su time bili izuzetno zadovoljni. Etabliranje RTL-a kroz nogometnu reprezentaciju bilo je bitno osnaženo. Kad sam pročitao da će Danijel Pek postati umjetnički direktor pulskog festivala, i to za njegovo jubilarno 70. izdanje, bio sam subjektivno uvjeren da će to biti dobra priča. Nisam ga vidio proteklih 15-16 godina jer je profesionalno otišao u svoj svijet, produkcije i filma, gdje se očito snalazi sjajno. I kada sam u nedavnom intervjuu koji je dao kolegi Angeleskom, pročitao kako se već prije odlučio sa suprugom i djecom preseliti živjeti u Istru (Buzet), potvrdio sam si da je Pek »naš čovjek«.

- Pulski filmski festival je najznačajniji festival, jedna od ključnih točaka hrvatske kulture, a meni osobno festival s najljepšim kinom na svijetu. Voditi takav festival, posebno u njegovom 70. izdanju je izuzetna čast i profesionalni izazov na koji sam se odlučio jer želim i vjerujem da mogu pomoći da zajedno s direkcijom festivala i mojim kolegama filmašima napravimo festival koji će publika voljeti, na koji će dolaziti naše filmske zvijezde i oko njega se okupljati ljudi koji filmove stvaraju«, kazao je u navedenom intervju u studenom prošle godine. I kako se pokazuje na djelu, stvari su na ovogodišnjoj Areni, kažu odjeci publike, kritike i inih, krenule u tom smjeru. I tako, eto Arena, opet izgleda vitalnog krvotoka, puno gledatelja, dobra energija. I kad stvari idu tako, više se neće pričati da je treba ukinuti. Štoviše, nemali je broj onih koji su to promovirali, a danas okreću ploču. Pozitivni pogledi dobro dođu, pogotovo u vremenima kada stvari izgledaju slabo i plodno je tlo negativnim pristupima. No, upravo pozitivni pristupi pomažu da se nadvladaju te faze. Dakako, ako stvar ima potencijala, ako tradicija ima smisla nastavka i ako ljudi to žele. Više-manje, ovisno o trenutku ili vremenima, Pula je pokazivala da to uvijek želi i voli. Jer je dio njenog identiteta.

Kad je prošle godine Istra 1961 osvojila 7. jubilarno deveto mjesto u Ligi 10, negativne vibracije oko Drosine imali su zavidan odjek. I otkako se igra najteža moguća liga unutar Hrvatske, od 2013. godine, upisana je najgora prosječna posjeta utakmica na Drosini. Prvi puta u deset godina ispod tisuću, preciznije 971 prodanih ulaznica. Na početku te Lige 10, u nekom drugom vremenu (2013-2015) taj je prosjek iznosio 2556 odnosno 2306. Već od sezone 2015/16 palo se na 1423 (deveti), da bi 2016/17, kada se ostvarilo šesto mjesto, prosjek popeo na 1715. Iduća sezona, opet kao deveti, donijela je pad na 1288. Iduća je bila prva baskijska i poraslo je na 1348, ali kako su se ponavljali loši plasmani, četiri puta deveti, tako su postupno padale posjete i raslo razočaranje publike (1348-1321 i taj kritični trenutak 971. Prije toga bila je pandemijska godina, kada praktično nije bilo dozvoljeno gledateljima dolaziti na tribine. U negativnom kontekstu, u kojem su na svoje došli oni koji stalno imaju potrebu afirmirati minuse i onda kada je nešto u plusu, protekla je i prva Garcijina sezona. No, bilo je gledatelja i pratitelja koji su nazirali da bi s tim trenerom i njegovom napadačkom igrom ipak stvari mogle krenuti na bolje. S njegovim pozitivnim stavom dio se publike, pozitivnog nadanja, počeo vraćati. I kad je ova sezona krenula slabije, s tri uzastopna poraza, i to dva kod kuće (Hajduk, Varaždin) te visok minus kod Dinama (1:4), kao da je pozitivna vjera okruženja poticalo na iskorake. Vremenom su se oni dogodili i, znate već svi, Istra je upisala najveći bodovni doseg u povijesti, najbolji plasman u prvoj ligi, i bila je na korak od prvog izlaska u Europu. Gdje bi vjerojatno i stigla da nije bilo »igrica«. To je već neka druga priča, slična onoj koja ukazuje da su hrvatski treneri ocijenili da je najbolji u prošloj sezoni bio Zoran Zekić, do njega Jakirović i Kovačević, a Garcija nije ni nominiran iako je imao sve navedene uspjehe. Plus napredovanje igrača koji su donijeli najveći prihod u povijesti kluba (Perković i Bakrar za 4 milijuna). Da čovjek ne povjeruje, ali kad se sjetite da je to trener Istre, i kao Majkić, koji je sve nadmašio u fantastičnoj mu sezoni sa 17 netaknutih mreža, više nego i Livaković u dominantnom Dinamu, pa nije ni blizu nominacije, onda vam sve postane jasnije.

Istra treba biti sretna dosezima, kao što to publika podržava, jer se od prosjeka 971 popela na 1910! Povećanje od 97%! Kao u Areni, kao u sportu, kad se stvari rade dobro, onda slijedi palac gore publike uživo, a ne virtualno. Kad se ne radi dobro, nije nestala volja za tim doživljajima, nego su samo strasti zatomljene. Prilično je jednostavno kako stvari idu u spomenutim tematikama. Nova Istra je od nedjelje na novom putu. Porastao je broj pretplatnika za više od 30%. Trend je u pozitivnom usponu. S novim trenerom i igračima treba ga pratiti, iako će kao u svakom početku sigurno biti »kašljucanja«. Ključno je da ljudi prepoznaju da se radi u dobrom smjeru, i pokazat će strpljenje. I biti pozitivnih uvjerenja. Bilo je tako Peku, bilo je Bjelanoviću i Garciji, nadajmo se da će tako biti i Karoglanu.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast