Prije tri tjedna kolega novinar iz Škotske poslao mi je poruku tužnog sadržaja. Iz mojeg kuta možda bi primjerenije bilo kazati, poruka koja izaziva sjetu. U dobi od 82 godine preminuo je Craig James Brown, jedan od njihovih slavnijih trenera. Bio je između ostalog šef struke u Motherwellu, Abeerdenu, Prestonu, dio struke u Fulhamu. No, najveći je trag ostavio kao izbornik škotske reprezentacije, koju je prihvatio 1993. godine, nakon što je 7 godina bio dio stručnog stožera mladih selekcija i pomoćnik izbornika Roxburgha. No, činjenica da je bio i asistent sir Alexu Fergussonu bila mi je zanimljiva u našim kasnijim neočekivano prijateljskim komunikacijama. Craig Brown bio je nekonvencionalan tip unutar vrhunskog nogometa. Upoznao sam ga prije prve utakmica kvalifikacija za Mundijal u Japanu/Južnoj Koreji 2002, a koja se odigravala u Maksimiru 11. listopada 2000. godine. Nakon što je Škotska remizirala s Vatrenima pred 18 tisuća gledatelja, navijači su skandirali Miroslavu Blaževiću na odlazak.

Sjedili smo u pres loži (danas VIP) na konferenciji na kojoj je Ćiro skrušeno i tiho nešto promrmljao. Kasnije, kad je završila presica, pozvao me po strani i kazao što namjerava učiniti te molio da to ne objavim još. Bilo mi ga je uistinu žao, iako smo u njegovih 2.437 dana stolovanja na klupi Vatrenih imali raznih dana profesionalne suradnje. Ćiro je bio jednostavan takav, sto i jedna mana, ali imao je neviđenu vrlinu kako će ti ući pod kožu. Naposljetku, zajedno svi s njim živjeli i uživali Francusku 98, broncu, vrh njegove karijere, mjesec dana lipnja-srpnja u kojima je bio uistinu samo trener. I to vrhunski trener. Njegovo šaputanje, danas to mogu kazati, da će podnijeti ostavku, nije bilo tek tako. Kad je kazao »sine, nemoj to nikome još reći« to je zapravo bio poziv da se to objavi. Bio je vrlo lukav i živio je od odjeka »raje« kako bi on to uokvirio, pa je njen eho sa tribina »Ćiro odlazi« još jednom htio preko medija testirati nakon što se ohlade emocije. No, poslije 6 i pol godina, a nakon što se nije plasirao na EURO 2000, eliminiran od SR Jugoslavije u Zagrebu, nagovještaj neuspjeha u kvalifikacijama za SP 2002 bio je završni ton. Ćiro više nije vodio Hrvatsku.

Te večeri na presici Craig Brown je izrazio veliko poštovanje reprezentaciji Hrvatske, iskazao veliki respekt Miroslavu Blaževiću, između ostalog i time što je odražavao veliku sreću remijem svoje reprezentacije na super teškom gostovanju u Zagrebu. Taj vrlo simpatični gospodin djelovao je tako jednostavno, smireno, pozitivno da sam se po završetku presice odvažio prići mu dok je sam pored mene prolazio kao neki amico iz susjedstva. Čim sam izustio »mister…« odmah je stao, nasmijao se i kazao »Yes my friend, tell me…«. Zamolio sam ga možemo li se čuti pred uzvratnu utakmicu u Škotskoj, radi najave, a on mi je odmah, bez zadrške, pokazao svoj mobitel i otipkao broj. Koji trenutak kasnije njegovim se broj pojavio na mom ekranu. »Nazovite me slobodno kad god želite, evo memorirati ću vaše cijenjeno prezime…«.

Od tog 11. listopada 2000.godine razmijenio sam više poruka sa Brownom, komentirajući igre njegove selekcije, rezultate u grupi za SP. Bio sam uistinu oduševljen njegovom pristupačnosti, jer u svijetu nogometa to nisu baš uzusi. Craiga Browna pratio sam još od EP 96’ i potom na SP 98’ jer je uspješno doteglio Škote na te velike turnire, a što njima nije baš tako čest doživljaj kao recimo nama u Hrvatskoj proteklih 30-ak natjecateljskih godina. Na otvorenju francuskog Mundijala na novom stadionu u Parizu, Stade de France, upravo su Škoti igrali, i to sa svjetskim prvacima Brazilcima. Škotska je tu utakmicu odigrala izvrsno, ali je tehnička kvaliteta Carioca bila prijelomna da na kraju spretno slave sa 2:1. I o tome sam krajem kolovoza 2001.godine sa Craig Brownom pričao u našim debatama u mjestašcu 40-ak kilometara od Glasgowa. Tamo me redakcija poslala u tjednu priprema pred uzvratni dvoboj Škotske i Hrvatske, jako važan za rasplet grupe, da izvještavam o stanju i planovima domaćina. Na klupi Hrvatske tada je bio Mirko Jozić, karakterno sušta suprotnost Ćiri Blaževiću. Igrala je Hrvatska pod njegovim vodstvom vrlo tvrdo, defenzivno i objektivno su Vatreni riskirali na tom gostovanju. U tom živopisnom mjestu nedaleko Glasgowa Craig Brown me dočekao veselo, tipično iskuliran iako ga je čekala jako teška utakmica. Znao je dobro da mu dvoboji s Hrvatskom, i četiri dana kasnije s Belgijom, kroje sudbinu. Epilog je bio kraj izborničke ere mjesec dana kasnije, nakon točno 70 utakmica na klupi reprezentacije.

Nakon redovitih protokola pres konferencije Brown je sa škotskim kolegama zasjeo oko kamina, komotno smješteni u starinskim i šarmantnim foteljama british style, uz vrhunski whiskey, stalo se pričati o nogometu i svemu što je dio te priče. Uživao sam u nekoliko prilika u tom društvu, koliko god mi je bilo teško u više navrata razumjeti »škotski engleski« pogotovo kad su pričali brzo i usput se dobro smijali nekakvoj fori. Brown bi me često pitao jesam li pohvatao što pričaju, a ako nisam, kroz smijeh bi dodao, i bolje jer nećeš to onda napisati. Od više mudrosti koje sam čuo od tog sjajnog tipa, jedna mi je fraza, kao igra riječi ali i realnost nogometa, ostala urezana u memoriji. Imao sam sreću intervjuirati mnoge trenere, od lokalnih preko nacionalnih do stranaca, i to svih dimenzija kvalitete. Sacchi, Capello, Ancelotti, Guardiola, Ivić i razni drugi su, kad su raspoloženi za ozbiljnije razgovore, jednostavno vam nogomet objasne iz neke druge razine promišljanja. I kad nekog vraga iz toga uspijete izvući kao nadogradnju znanja, proces koji traje cijeli život, kudikamo vam je lakše prepoznavati dinamiku razvoja i tijeka nogometnog sporta, momčadski, individualno, u odnosima, tajminzima i slično.

Craig Brown nije spadao u elitnu struku. Bio je jednostavno dobar tip i dobar trener, koji međutim djeluje vrlo uvjerljivo kad vam nešto tumači. Tako mi je u jednom trenu kazao na temu brzine nogometa.

- Znate, brzina je jako važan faktor moći u nogometu. No u nogometu je brzina i jako negativan faktor funkcioniranja.

Na prvu, i s tim naglaskom Škota, nisam odmah razumio bit. Malo pitanja i onda eto logike odgovora.

- Kad imate brze igrače, oni mogu stvarati razliku na terenu. No, to će biti samo onog trenutka kada ste sa suparnikom u najmanju ruku poravnati u znanju igre. Bez toga brzina nije prednost, sa znanjem ona postaje faktor razlike moći. Isto vrijedi i u drugim funkcioniranjima nogometa. Ako prebrzo donosite sudove i procjene igrača, trenera, igre, jako brzo ćete ih potrošiti i usporiti svoje procese napredovanja. Tada brzina postaje pojam limitiranosti i puta u neuspješnost.

Često sam o tome promišljao istražujući nogometne odnose, tijekove, razvoje, dinamike igre. I od tada sam tu njegovu ideju prepoznavao u brojnim situacijama, lakše ih razumijevao i jednostavnije procjenjivao. U više razgovora sa drugim važnim trenerima domaće i međunarodne scene postavio sam pitanje u tom kontekstu, i većinom sam dobivao slične odgovore i potvrdu tog stava. Čak i danas, kada je nogomet evoluirao do točke da ga neki tretiraju kao atletiku, gladijatorsku borbu u kojoj su fizikalije osnova a znanje usputna priča, teorija o velikoj važnosti brzine u plusu i minusu, samo se potvrđuje. Simbolično kod tog škotskog Zeleno Žutog gostovanja, u zemlji gdje je zelenilo nekako zelenije u odnosu na sva druga okruženja gdje sam po svijetu išao, gdje je wiskey nekako posebne žute nijanse (i posebnosti okusa) nego drugdje, testirao sam na jednom osobnom pristupu Brownom stav.

Na izvanrednom stadionu Hampden Park, gdje igra škotska reprezentacija i tamošnji Rangers, u fantastičnom ambijentu 47.384 gledatelja i senzacionalne akustike, nečuveno kulturne i fer publike za današnje pojmove nogometne atmosfere, kad je sudac dosudio kraj prvog dijela pogledao sam iz press lože prema VIP-u i desetak metara udaljenom čovjeku kojeg sam obožavao kao glazbenika još od tinejdžerskih mi dana. Rod Stewart, frajerčina, veliki ljubitelj nogometa, navijač Celtica, ikona pop rocka, krenuo je prema šanku u VIP boxu. Brzo sam se odlučio da krenem za njim, ganjao i eskluzivu, ali i šansu da upoznam velikog šoumena i glazbenika. Bio sam prebrz kad je on s nekoliko plastičnih pinti, koje su ga već čekale, krenuo prema svojem mjestu i društvu. Stao sam kraj njega i oduševljeno mu kazao da ga molim za autogram. Nasmijao se gledajući da su mu ruke pune piva, pa ih je pružio meni, uzeo kemijsku i papir i ispisao posvetu. Vratio si je sam pive odmah, pitao me jesam li iz Croejše, nahvalio je naš nogomet, odgovorio mi je brzinski na još par pitanje o njegovom afinitetu za nogomet, koncertu kojeg je odradio dvije godine prije na istom mjestu. Pristojno je dao do znanja da bi onda krenuo na pivu da se ne zgrije, namignuo i poželio »good luck to Croejša«. Moja brzina me koštala činjenice da nisam prije nazvao mog fotoreportera, koji je bio na travi ispred VIP tribine, da bude spreman ovjekovječiti susret s Rod Stewartom. Ostaje jedan autentičan autogram, ali bez fotografije tog trenutka, to nije bilo to osim u osobnom doživljaju.

Pišem ovu priču nakon što je kombinirana mlada postava Istre 1961 izgubila od Orijenta na Drosini 1:3. Era Karoglan i era nove škvadre je tek počela. Kako je Brown govorio tako je i Garcia početkom svoje ere krenuo kašljucajući. Kako je završilo dva ljeta kasnije, znamo. Strpljenje je bit priče i za Karoglana, i za klub, i za igrače i za (pogotovo) navijače. Žurba vodi samo u usporavanje procesa uspješnosti nove ere i krive procjene.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast