Nedjeljom izbjegavam trgovine, a tako to uglavnom čine i ljudi u mojoj blizini. Većina nas te je navike stekla u doba socijalizma, kada ste se kruhom za nedjelju opskrbili u subotu i svi smo preživjeli. Naravno, ne znači da nedjeljom nikad nisam bila u trgovini, da ne budem licemjerna. Mogućnost što je otvorena dopušta nam da pokoji put budemo »zaboravni«, ali to što će sada biti zatvorene, mom životu neće stvoriti nikakav problem.

Sad, kad sam se po tom pitanju generalno izjasnila, moram i na priču koja se provlači u pozadini, a da se ne lažemo taman toliko dugo, koliko se ovaj zakon pokušao implementirati u praksu. Izraz »zabrana« i dalje upada u oči, jer postoje iznimke, koje time nisu manje važne. Nekima i do granice egzistencijalne važnosti. Uzmimo za primjer neku obiteljsku malu trgovinu u kojoj rade, recimo, članovi obitelji, koji to žele i nedjeljom. To je već dovoljan argument da ne stavljamo sve pod istu zakonsku kapu. Ozbiljna regulacija rada nedjeljom, puno bolje zvuči, ali to i jest najveći kamen spoticanja na kojem su svi do sada popadali. Nedjelja se, budimo iskreni, plaća slabo ili nedovoljno stimulativno na ovim radnim mjestima. Ali i ne samo na njima. U našem društvu i inače imamo problem »terena« koji koristi svaku moguću rupicu u zakonu, a nije da rupica manjka... Zamislimo da ta nedjelja osjetno više (zakonski) košta poslodavca i da se to kontrolira kako ne bi bilo nikakva muljanja. Uvijek bi bilo onih koji to žele platiti i uvijek će biti onih koji će htjeti raditi tog dana i više zaraditi, premda ne znamo koliko kojih.

Trgovci su samo jedno od nemalog broja zanimanja koji rade toga dana. I nisu sva nužna, osim hitnih službi. Zakon se stoga čini nedosljedan i licemjeran. Nije problem što raditi neće trgovine i pekare, problem je što će za to vrijeme raditi, recimo, kina, ugostiteljski objekti, javni prijevoz te brojne službe i uslužne djelatnosti koje doista ne možemo nazvati hitnima. Kladionice me strah i spomenuti. One izazivaju erupciju zagovora za rad. Od - do.

Zato se i vraćam neadekvatno plaćenoj nedjelji, u čijem grmu leži zec. Kad bi na plaći dobro »osjetili« taj rad, mislim da bi ovu staro/novu dilemu raspravljali na puno kvalitetniji način. Neki od onih koji sad zagovaraju neradnu nedjelju možda bi i promijenili ploču, a neki, što je potpuno razumljivo i prihvatljivo, ni pod koju cijenu ne bi i pritom se sve svodi na izbor i organizaciju posla. Tek kada postanemo društvo izbora i kad se bude držalo onog što je zakonom zagarantirano i dogovoreno, moći ćemo vidjeti koliko je kojih. Do tada, možemo uzeti u obzir da nedjelja nekima nije dan za obitelj (neki je i nemaju). Život im je drugačije organiziran i žele, kroz odricanje od slobodne nedjelje, više i zaraditi. Istovremeno, u potpunosti razumijem bijes onih koji rade nedjeljom i nisu za to adekvatno plaćeni; žele obiteljsko druženje pa im radna nedjelja predstavlja veliki problem i narušava kvalitetu života, a i takvih je popriličan broj.

Bitan je kontekst. Nekada smo imali jaku industrijsku proizvodnju pa se tih dana danas možemo samo prisjećati. Nekad smo od plaće mogli i komotnije preživjeti. Pošten odnos prema radu i radniku, to nam je konstantan zadatak kao društvu. Zabrana rada, kad je postavljena na ovakav način, djeluje kontraproduktivno, premda će nam, mahom trgovkinje, najzad malo odahnuti. Ili možda ipak neće? Jer, teško da će poslodavci dozvoliti da se gubitak (?!) kojeg najavljuju, slomi na njihovim »nejakim« plećima. Ipak živimo u punokrvnom kapitalizmu… Sanjali smo ga i prizivali dugo. Na naš način.

Vlasnicima trgovina i inim poslodavcima trebali bi poručiti: »Plati pa klati«. A svima nama koji ćemo i jedno sutra kod nekog od njih raditi: »Tako je teško kad moram, a tako lako kad želim.«

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast