Prošlih tjedana u Medulinu su bili smješteni mladi reprezentativci Hrvatske. Pripremali su se za EURO U-21 u Rumunjskoj, gdje se nisu proslavili. Tri utakmice, jedan bod, nula postignutih pogodaka. Tema za drugu priliku. Zadržimo se na ljetnim vrućinama i ono što one, simbolički znače, za ovo naše okruženje.

Mlada Hrvatska bila je smještena u prostorima Arena HG u Medulinu, što znači da su prihodi pripali toj turističkoj tvrtki. Reprezentacija je trenirala na Drosini, što je nešto malo eura donijelo u blagajnu Pula sporta. U konačnici što je ovdašnji nogomet imao od tog komercijalnog aranžmana?

Nije imao ništa, osim što možemo naslutiti kako je travnjak Drosine dodatno »potrošen« a da se nužna sanacija, koja bi ga osposobila da djeluje korektno u jesenjem i zimskom dijelu, i zbog tog iznajmljivanja ne može (ozbiljnije) provesti.

U eteru se proteklih dana moglo primijetiti nekoliko promotivnih odjeka. S jedne strane turistički divovi našeg poluotoka promiču uvjete za pripreme sportaša, odnosno nogometaša. S druge se strane promiče suradnja s Bayernom, koja, kažu turistički djelatnici, ima važan odjek u Njemačkoj, odakle dolazi najviše turista u Istru. Koji se komercijalni odjek reflektira na sport u Županiji zbog tih promocija i posljedičnih prihoda u turizmu Istre? Kad su veterani Bayerna igrali u Areni, s veteranima Hrvatske, okupilo se nekoliko tisuća gledatelja, djelovalo je to kao plus doživljaj za domaće nogometne fanove i znatiželjnike. Taj se doživljaj naravno plaća. Kao što se spektakularni koncerti u Areni smatraju privilegijom ovdašnjih ljudi, ukoliko dakako uspiju izdvojiti novac za iznimno visoke cijene ulaznica, i uz to uspiju doći do njih pored mnogih (boljestojećih) gostiju.

Naravno da su sva ta događanja, sportska, glazbena i ina, ok priče. No, u kontekstu ove sportske tematike, ključno je pitanje što sva (moguća) navala turista, klubova i saveza direktno doprinosi istarskoj sportskoj obitelji.

Kako se iz podataka Županijskog sportskog saveza doznaje, u Istri djeluje 469 klubova, okupljenih u 33 sportska saveza. Ukupno aktivnih i registriranih sportaša ima oko 19 tisuća. S njima radi 782 licencirana trenera, a bez te legitimiranosti ih ima i više. To je dakle istarski sport, kojeg čine tih 10% stanovnika županije. Kakav standard imaju sportaši i sportašice Istre koji žive u županijskom okruženju gdje turistička priča i verzije gore navedenih spektakularnosti događanja, diktiraju dojam glamura, visokih prihoda, fantastičnih resursa i najvećih mogućnosti? Ne trebaju velika istraživanja da bi se zaključilo da je istarski sport u cjelini na drugoj strani tog glamura i (blago)stanja.

Turizam je u Hrvatskoj iznimno moćna gospodarska djelatnost koja je lani ostvarila oko 15 milijardi eura prihoda. Činjenica da je Istra zaslužna za 30-ak % noćenja, a da su tri najjače turističke tvrtke Hrvatske upravo iz naše županije, više nego jasno govori o njihovoj moći. Vlasnici tih, i većinu drugih, turističkih tvrtki su stranci. Koliko svi oni vraćaju društvenoj zajednici u kojoj ostvaruju velike prihode teško je reći, ali prilično je vidljivo da istarski sport(aši) od toga nema neke značajnije koristi. Ilustrirat ću to na primjeru sporta koji je najpopularniji u županiji. Nogometom se bavi 5800 registriranih igrača i igračica, koji su aktivni u 71 klubu. Najkvalitetniji klub, Istra 1961, živi od ulaganja iz Španjolske. Istra nema prvoligaša (drugi rang), a prvi slijedeći klub po kvaliteti, Jadran Poreč, je u novoformiranom trećem rangu. Svi su ostali u četvrtom, petom i šestom rangu. Sponzorski gledano, Istra 1961 i Jadran očito nisu zanimljivi turističkom sektoru na poluotoku.

Kada klubovi iz inozemstva, ili drugih dijelova Hrvatske, dolaze u Istru na pripreme onda se redovito može čuti primjedba da je teško pronaći kvalitetnije sparing partnere. To je, uz primjedbu slabije kvalitete terena, ključan limit za iskorake tog vida brzorastućeg sportskog turizma. Koliko se sve potom reflektira na domaće sugerira podatak da niti Istra 1961, a niti drugi klub po kvaliteti, Jadran, nemaju odgovarajuće suparnike u pripremama.

Turizam jest super važna industrija (usluge) za naše gospodarske (egzistencijalne) zbilje. No, turizam je i djelatnost koja donosi domaćem stanovništvu niz nuspojava u svakodnevici. Vjerojatno je najteža kriterij cijena koji je prilagođen platežnim razredima inozemnih gostiju, ali domaći čovjek iste stvari (hrana, robe, parkinzi, ulaznice, usluge i slično) mora plaćati s bitno nižim razinama prihoda.

To je tako, rekli bi cinici, ali ako mora biti tako, bilo bi pravedno da domaće stanovništvo bude kompenzirano posljedičnim povećanjem standarda, primjerice, (i) u sportskoj djelatnosti, od strane onih koji u Istri ostvaruju velike prihode.

Nije naravno jedini turizam taj od kojeg bi se očekivao veći doprinos. U 2022. godini, 12.402 poduzetnika s 54.637 zaposlenih, ostvarilo je neto (!) dobit od 3,7 milijardi kuna. Samo je Zagreb jači u Hrvatskoj. Čak 1,4 milijardi od tog prihoda ostvarile su tri najjače turističke tvrtke. Status vrha razvijenosti među Županijama, ponavljam, ne prepoznaje se u standardu razvijenosti sportskih uvjeta. Ne samo na natjecateljskom, nego niti u onom rekreativnom, zdravstvenom i masovnom kontekstu. Više od toga treba brinuti općenito hladan odnos prema zdravim aktivnostima djece i mladih, od strane gospodarstvenika i političkih upravljača, koji zajedno diktiraju ritmove društvenog života.

Od toliko milijardi, gospodarske moći, razvijenosti i naprednosti, samodopadnih veličanja ljepota Istre i epiteta te glamura nametnutog izvana, došli smo do te »moći« da Županija za sport izdvaja 2,5 milijuna i kroz novi fond još 500 tisuća kuna. Najveći grad Pula, s najviše natjecateljskog sporta, je negdje na 4-5 milijuna kuna za klubove. Da nema članarina koje plaćaju roditelji, i njihovih doprinosa kupovini opreme, organizaciji turnira i gostovanja te »žicanja« malih donacija tamo gdje netko ima vezu (uz obvezni dodatak »nemojte govoriti da smo vam pomogli, da ne dođu drugi«), mnoge sadašnje aktivnosti (naj)mlađih generacija bile bi u sportu misaona imenica. Bez tih ne bi bilo niti (sve oskudnijih) seniorskih sportskih generacija. Zato, između ostalog, držimo vrh pretilosti u Europi, a rapidno napredujemo kao društvo u kojem mladi (i statistički potvrđeno) gaje odmak od sporta i tjelesne kulture, a u već poduže afirmiranom sjedilačkom stilu života, sve se intenzivnije okreću »bavljenju sportom na Internetu«.

Hrvatska je donijela novi Zakon o sportu koji je stupio na snagu početkom ove godine. Među inim novostima je da se prvi puta direktno iz državnog proračuna sufinanciraju 21 županijski savez sportova. Sredstva su namjenska za stručni rad i materijalne uvjete za djecu i mlade do 18 godina.

Unutar Hrvatske gospodarske komore osnovana je Udruga sportskih klubova s ciljem unapređivanja sustava financiranja klubova. Zahvaljujući sportu, Hrvatska je, po posljednjim podacima (2022.), dobila direktno 878 milijuna eura bruto dodane vrijednosti, ili ukupno 1,3 milijarde eura uz neizravne učinke u opskrbnoj mreži. To je 3,75% ukupne bruto dodane vrijednosti u Hrvatskoj. To sugerira koliko je živo sportsko tržište, ali klubovi, kao temeljni faktori sporta, od toga nemaju baš puno koristi.

Država je dala nekakav novi impuls da se pojača financiranje. Ona, međutim, mora učiniti ključni iskorak, a to je reguliranje poreznih olakšica za ulaganje u sportsku djelatnost. Gospodarstvo, vidljivo i u razvijenoj Istri, nema baš dužne osjetljivosti za (sportsko) okruženje u kojem stvara profite. Društvo je ono koje mora osmisliti mjere da ih za to interesno motivira. To je jezik koji će razumjeti. Takva porezna politika olakšica, kao i posljedična ulaganja u integraciji s gospodarstvom, na lokalnoj i nacionalnoj razini, donijelo bi i razvoj, i napredak sporta ali i povrat uloženog kroz potrošnju.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast