Na parlamentarne izbore 2024. godine vijeće stranke Možemo! odlučilo je izaći samostalno, a kao otvorena opcija im je tek razmišljanje o postizbornim koalicijama sa strankama lijevog spektra. Premda je posljednjih nekoliko dana predsjednik SDP-a Peđa Grbin javno isticao da je s njima spreman koalirati na nacionalnoj razini, odlukom Možemo! izgleda za predizbornu koaliciju - nema.

Neki politički akteri već su mjesecima unatrag otvoreno nagađali o raznim predizbornim, ali i postizbornim koalicijama na svim razinama. Tako su, recimo, pojedinci iz MOST-a predviđali zajedništvo HDZ-a i Možemo! na nacionalnoj razini, a u takvim insinuacijama nisu bili usamljeni. No, osim na nacionalnoj razini, čini se da je snaga pojedinih stranaka na lokalnim razinama u znatnom opadanju, kao i njihovo dopiranje do građana. Stoga će biti zaista zanimljivo pratiti potencijalno slaganje poznatih i nepoznatih imena na listi za zajednički izlazak na izbore.

Posebno će interesantno biti pratiti hoće li i na kojim razinama (ali i obećanjima) trgovati politički suparnici koji će jedni drugima, ali u biti samima sebi, pokušati pomoći u o(p)stanku na političkoj sceni.

Također, na lokalnim razinama bit će iznimno izazovno pratiti suradnju stranaka ili nezavisnih pojedinaca koji dijele iste ili slične svjetonazore. Ne bi trebalo dati ruku u vatru da će oni samo zbog tih istih svjetonazora, pa i sličnosti programa, biti otvoreni za suradnju. Neki kao problem, pa i nemogućnost ikakvog surađivanja, a kamoli koalicija, ističu osobne animozitete koji su, znamo, prvi preduvjet za suradnju svake vrste.

Svi izbori do sada svaki su put otvarali i pitanje legitimnosti s obzirom na njihovu uglavnom nisku izlaznost. No, takva izlazna statistika nije do političara, nego do birača. Ako nigdje drugdje, onda barem u Hrvatskoj, gdje valjda svaki četvrti stanovnik jest ili želi biti političar, ili mu je barem ime na nekoj od nepreglednih lista, birači imaju, ako ništa drugo, onda barem velikog izbora.

Dok jedni dugi niz godina ili kratkotrajno imaju svoje političke i(li) osobne preferencije, pa se pred biračkih mjestima nacrtaju već ranim jutrom, po njihovom otvaranju, drugi tvrde da nemaju koga izabrati jer nitko ne odgovara njihovim vizijama budućeg istinskog vođe koji će utjecati na njihove živote.

Najopasnija zamka leži u trećoj strani - onoj koja tu nedjelju odluči preležati kod kuće i ne iskoristiti svoje biračko pravo. No, dok ono ne postane i dužnost, stvari se neće promijeniti. Poprilično je izgledno da će nezavisni kandidati i liste ostvariti veći uspjeh nego na dosadašnjim izborima, ali upravo će o njima ovisiti i cjelokupno slaganje budućih vladajućih garnitura.

Pitanje je i je li uopće moguće da nas političari više i s čim iznenade. No, u hrvatskoj politici jedno je sigurno: uvijek je moguće očekivati neočekivano.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima