Na samom početku srpnja, dok će trajati zdravice i prigodnice na temu obljetnice desetogodišnjeg članstva Hrvatske u Europskoj uniji, mnogi će sagledavati je li čaša napola puna ili napola prazna. Oni prvi bit će politička vrhuška, poduzetnici i građani koji su ulaskom u Uniju profitirali, mnogi i financijski, ili su barem zadovoljni činjenicom kako je Hrvatska nakon krvavog rata za slobodu i raznih nesnalaženja ipak pronašla svoj kutak za stolom europske obitelji.

Druga skupina neće vidjeti kako je "čaša" napola puna, nego će isticati kako je napola prazna. Spominjat će prazne džepove, o(p)stanak korupcije te nedostatak reformi obećanih još u fazi pristupanja EU pred više od deset godina.

Doista, obje će skupine biti u pravu.

Europejci će ponosni spominjati uvođenje eura i ulazak u bezvizni režim Schengena, porast industrijskog izvoza u EU koji znači da imamo šanse zaraditi i nešto izvan turističkog sektora, veće poštovanje ljudskih, rodnih i manjinskih prava te razne infrastrukturne projekte poput Pelješkog mosta. Medijske slobode, doduše, nisu još na razini skandinavskih zemalja - ali barem nema prisluškivanja i praćenja novinara kao u devedesetim godinama, Povorke ponosa hodaju mirno ulicama i nitko na njih ne baca kamenje, kao ni na Hod za život kojim svoja prava izražava katolička većina. Srbi, Romi i druge manjine više nisu ugrožene vrste, a pokretanje biznisa sve je jednostavnije i sa sve manje "papirologije".

Dok će neki tim i takvim argumentima, kako bi rekao prvi hrvatski predsjednik, izražavati svoje zadovoljstvo članstvom u Europskoj uniji, nitko im ne može reći da nisu u pravu.

Ali, oni koji europsku "čašu" gledaju s dna, primijetit će kako su plaće nominalno porasle, a realno su u padu. Uprt će prstom u inflaciju koja trese cijelu eurozonu, u porast kamatnih stopa i u cijene hrane koje su samo u posljednjih godinu dana porasle više od 13 posto. Europskom unijom neće biti zadovoljni oni koji ne mogu kupiti kilogram trešanja za deset ili mahuna za šest eura, koje užasava prispijeće računa za potrošenu električnu energiju ili su u štrajku za veće plaće. Unija je, napokon, i sama u inflatornoj krizi - i u tome, kao i u drugim stvarima, stradavaju hrvatski građani i poduzetnici.

Nezadovoljnici Europskom unijom isticat će demografski slom - iselilo je 400 tisuća ljudi - i rugati se podatkom kojim se Vlada ponosi - da je nezaposlenost pala ispod šest posto. Naravno da je pala - potencijalni zaposlenici iskoristili su svoje pravo na mobilnost radne snage unutar EU - dok se Nepalci, Indijci i radnici iz regije ne mogu pronaći na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje kad im završi sezona. Otići će dalje, trbuhom za kruhom jer "proleter nema domovine", napisao je odavno Karl Marx. On ima samo svoje ruke i radne sposobnosti i možda je najveći doseg ulaska Hrvatske u Europsku uniju baš šansa pružena mlađim generacijama da pristojno žive od svog rada u nekoj od 27 zemalja članica.

Deset godina Hrvatske u Europskoj uniji može se, dakle, nazdraviti i s punom i sa praznom čašom. Ovisi kako tko na to gleda i jesu li se ostvarili ciljevi koje su građani masovno poduprli na referendumu o ulasku u EU. Prije Unije, imali smo, krležijanski rečeno, deset krvavih godina, zatim desetak godina razbijanja autokratskog vladalačkog okvira, a sada imamo Europu. Sa svim manama i vrlinama, priznajući da smo druga zemlja po siromaštvu u briselskom društvu.

Što je alternativa nečlanstvu u EU? U proteklih deset godina ne bi postali neutralna Švicarska, ekonomski jaka Norveška ili majušna kockarska monarhija Monako. (P)ostali bi zemlja "zapadnog Balkana" koja čeka na posljednjem peronu vlak za demokraciju.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast