Ove subote je točno godinu dana da je zauvijek otišao Branko Bubić. Naš Buba. Proletjelo je. Kao da je prije koji sat bio tu među nama, raspoložen i osebujan kao uvijek, spreman na zafrkancija, ali i ozbiljne teme i akcije. Puno je ljudi iz raznih sfera društvenog života, sporta i medija spominjalo ovu godišnjicu, što je samo po sebi snažilo tezu kako nam svima Buba jako nedostaje. Prije tri dana nazvao me Joško Skoblar. Legendarna Zlatna kopačka s Marseillom i rekordom od 44 gola u sezoni (1971.), tri puta najbolji strijelac Francuske, najbolji igrač prvenstva, božanstvo kad god se pojavi u tom vrlo temperamentom gradskom okruženju.

- Ah, što reći, pa imao je samo 68 godina, tako mi je teško kad god ga se sjetim. Znam da je godišnjica u subotu, jeli…, drhtavim je glasom "Žozef" odao emociju koju je imao prema Bubi.

Josip Skoblar je u ožujku navršio 82 godine. Fizički djeluje izuzetno vitalan. Živi u obiteljskom miru u Privlaci, blizu Zadra, kaže mi da stalno gleda nogomet na TV radi svog gušta, ali da neobično uživa petljati nešto po vrtu. Valjda je i zato, ne samo zbog godina, puno mirniji nego što je nekad bio. Igračina, napadač koji bi osim brda golova u pravilu istukao svoje braniče. Tako se, kazao mi je jednom, najbolje branio od žestokih startova.

U sezoni 1982/83 Skoblar je postao trener Istre. I kako je poznavao jako dobro Bubu, jer ga je nekoliko godina prije preporučio (i odveo) u Rijeku, postao mu je desna ruka i čovjek od najvećeg povjerenja. Skoblar i Bubić bili su nerazdvojni, iako je potonji bio i igrač. Znalo se tko je šef, ali ogroman je bio međusobni respekt. Imao sam dojam kao da su otac i sin, jer poznajući Bubu, takav stav pun poštovanja vidio sam još samo prema jedinstvenom Mati Parlovu.

Skoblar je ostao nepunu sezonu u Puli, a onda je preuzeo Rijeku. I pamtim da je razmišljao da Bubu opet pozove u Rijeku, da bude jedan od operativaca. No, kao i iz igračkih mu iskustava, znao je da Buba nije mogao bez Pule više od dva dana, koliko bi trajalo neko duže klupskog gostovanje. Zato, kad sam u ljeto 1988. godine zajedno s Ivanom Fabrisom otišao do Josipa Skoblara, tada trenera zagrebačkog Dinama, i predložili mu da dovede Dinamo na Bubin oproštaj od nogometa, odmah je pristao. Bilo je to prekrasna priča, Istra s Bubom i ondašnjim igračima, plus neki bivši te ponajbolji igrači iz Istre, Drosina, Sergio Scoria te Dinamo sa Skoblarom, pun stadion i top atmosfera. Skoblar je dobio ogroman pljesak publike, i bio je presretan zbog toga. No, glavni je akter bio Bubić, koji je nakon 406 utakmica u dresu Istre zaključio aktivnu karijeru i simbolično štafetu predao nadolazećem talentu Elvisu Scoriji. Prošlo je 35 godina od te (i) pobjede Istre.

Unutar prošle godine, otkako je Buba postao snažna emocija naših uspomena, dogodilo se puno toga. Lijepog i tužnog. Baš je prava šteta da Bubinjo nije doživio najbolju sezonu nogometne Pule, jer je 100 posto sigurno da bi uživao u igri rezultatima momčadi pod Gonzalom Garcijom. Još u prvoj sezoni, kada je Istra 1961 bila u svom "prirodnom okruženju" devetog mjesta, Bubino oko je dalo naslutiti što bi moglo biti.

- Kiko, baš lijepo igramo, i dobro. Ovaj trener kuži stvar i zna je prenijeti. Bude li ostao, i malo mu pojačaju momčad, mogli bi napraviti iskorake. Vjeruj meni.

Naravno da je bio u pravu. Njegovi instinkti bili su nepogrešivi. Uz to što je bio cijepljen subjektivnosti. O kome god se radilo, imao je uvijek svoj stav, pozitivan ili negativan, kome drago, a kome krivo.

Dakle, unutar te prošle godine, lijepu nogometnu priču koju su uživali svi ljubitelji nogometa u Puli, nisu mogli uživati niti neki drugi akteri te priče. Koju ne čine samo igrači, treneri, legende, nego i navijači, bivši dužnosnici, mnogi pratitelji koje možda ne znamo direktno, ali ih desetljećima viđamo na tribinama starog Gradskog stadiona, i njegove nove verzije pod imenom Alda Drosine…

U rujnu prošle godine otišao je jedan od najistaknutijih navijača iz stare garde Demona, Zvonko Antičević Njokso. Niti mjesec dana kasnije preminuo je i jedan od članova povijesne Istrine generacije iz 1961/62 sezone, i prvog plasmana u Drugu jugoslavensku ligu, profesor Tomo Mikulandra. U veljači ove godine oprostili smo se od njegova suigrača, i velikog pedagoga i stručnjaka za rad s mladima, Ivana Bezjaka. Prije dva tjedna preminuo je još jedan iz stare garde Demona iz 1990-ih, Branko Pribičević… Neki dan sam sa sjetom vidio i oproštaj od Zdenka Družetića. Nije bio nogometaš, nego hrvač, ali Zdenko je volio i nogomet, gdje je znao biti i na osiguranju. Sve su to dečki, stariji ili mlađi, dio povijesti svakodnevice na stadionu, s istovrsnom strašću za sport, nogomet, pulske boje.

Mislim da je red, svako toliko, prisjetiti se svih tih naših momaka. Jer oni su, svaki na svoj način, sa svima u gradu, stvarali emocije koje sport, nogomet i privrženost Puli potiče. Bez emocija svaka je priča jalova. Pa i ona o prisjećanjima. Zato su osobito vrijedne razne akcije u kojima ponajviše prijatelji, štovatelji, suigrači i ini, uz doprinos rodbine, na neposredan način održavaju memoriju na svoje. Već osam godina malonogometni entuzijasti, ali prije svega prijatelji, okupljaju "stara" društva i revitaliziraju uspomene svoje mladosti, ali i svog velikog prijatelja Draženka Buršića, svima znanom kao Buki. Bio je duša od čovjeka, izuzetno zaljubljen u nogomet, gdje smo imali zajedničke dane u Uljaniku. Buki je bio i igrač, pa je u malom nogometu briljirao kao golman. Njegovi iz kultnih haklerskih družina Uljanik-Orfeja, Mambe te Baletana i ove godine, 1. srpnaj, okupljaju aktere Memorijala i prisjećat će se svog prijatelja i suigrača kroz priče, anegdote, obiteljsku družbu i, naravno, malo haklanja. Kao što je Buki volio.

Dok ovo pišem traje još jedan sličan događaj. Memorijal Dane Moravac! Koji se održava drugu godinu na igralištu na Vidikovcu, u jakoj konkurenciji domaćih i inozemne haklerske družine. Dane Moravac bio je dijete Istre, doslovno, kada je dolazio sa starijim bratom, s kojim smo tada igrali u pionirima Istre. Njegov mlađi brat Zoran je trener, njegovi sinovi su svi hakleri, dva blizanca Danijel i Dean Moravac predvodnici Futsal Pule. Dane jest bio odličan u malom nogometu, ali je bio i vezni igrač prve momčadi. I bio je suigrač Bubi, od kojih zajedničkih im borbi pamtim kvalifikacije s BSK-om Slavonski Brod iz 1987. Buba, Orešćanin, Golja, Kurtović, Krizmanić, Pamić, E. Imširević, M. Radolović, Omerhodžić, Elezović, trener Poldrugovac, pun stadion na starim i svima dragim tribinama, stajanju podno topola… Bravo svima onima koji održavaju sjećanje na svoje prijatelje i suigrače, jer emocija koja je stvorena u zajedničkim danima, ostaje živa kao poveznica sa onima koji više nisu tu.

I našem dragom Bubi, kažu u Gradu, odlučili su odati počast tako što su Zapadnu tribinu stadiona Aldo Drosina nazvali njegovim imenom. Ploča na zidu i to je to. Zar se nije moglo nešto upriličiti, dati priliku ljudima da se okupe, osnažiti taj trenutak na godišnjici emotivnijim pristupom. Moglo se, naravno, i trebalo. Za Bubu se treba napraviti nešto više. Bilo bi dovoljno krenuti od toga kako tzv. obični ljudi, prijatelji i neimari istinskog respekta, evociraju uspomene na svoje suigrače i suputnike mladosti i kasnijeg života u zajednici. Emocija je to, i ništa više, niti manje. Najjače.

Povezane vijesti

• Volkswagen u 2019. prestaje proizvoditi LEGENDARNU BUBU
• Uvriježeni i nametnuti mitovi
• Rekao bi Buba: "E sinko moj…"