Akcija rušenja bespravno izgrađenih zgrada, vikendica, odmarališta, bazena, betoniranih plaža i drugih nelegalnih objekata u punom je jeku. S tim zahtjevnim poslom započelo se još u ožujku na području Istarske županije, gdje je oko 50.000 bespravnih objekata, da bi se nastavilo rušenjem svom dužinom jadranske obale.

Očito, državnim službama rušenje ide bolje od građenja. Kad bi tako efikasni bili u obnovi potresom pogođenih područja Zagreba i Banovine, ne bi u središtu glavnoga grada stanovnicima padale cigle na glavu.

Naravno, rušenje nelegalnih objekata - i to o trošku investitora odnosno onih koji su se upustili u izgradnju bez dozvola - nešto je što javnost očekuje već godinama. Pojačana aktivnost Državnog inspektorata na tom planu u predizbornoj godini možda je slučajna, ako vjerujete u bajke, iako treba istaknuti i poduzetnost istarskog župana Borisa Miletića po tom pitanju.

Iako je akcija rušenja krenula iz Istre - prije svega zbog mnoštva vikendica i raznih objekata za odmor kojih je najviše na području Rovinja, Vodnjana, Medulina i Ližnjana - vrhunac sezone destrukcije u ime zakona rušenje je polovice kompleksa poduzetnika Stipe Latkovića u uvali Vruje u blizini Makarske. Latković je postao simbol bespravne izgradnje jer je, uz nekoliko postojećih kamenih kućica, izgradio cijelo naselje, betonirao plažu i mol, što je nezakonitost koja se ne može opravdati.

Jednostavno, čovjek je bahat - i ako je uz to dobar s predsjednikom Republike - činilo mu se da može što hoće. U Istri nije bilo, bar za sada, tako spektakularnog rušenja, no da su neke bespravne vikendice iznikle na poljoprivrednom ili šumskom zemljištu bez dozvole, jer je netko bio dobar s lokalnim moćnicima, malo je sumnje.

Ipak, kad se pogledaju sve te stotine rušenja i bageriranja, mora se postaviti pitanje - nije li se nešto od svih tih građevina moglo pretvoriti u javno dobro? Nije li kompleks na Vruji mogao postati dječje odmaralište, a neka velika vila uz more starački dom ili javno odmaralište? Bez obzira na privatnog vlasnika, država je mogla ući u javno-privatno partnerstvo s vlasnikom objekta, predložiti mu da bez naknade preda objekt umjesto da ga se sruši ili da se uz nužne preinake prebaci u legalni turistički sektor?

Među desecima tisuća objekata na Jadranu koji su spremni za rušenje - ili su ih bageri već posjetili - barem je desetak onih koji mogu, primjerice, postati dječja odmarališta što ih vodi Crveni križ Hrvatske. U ovom trenutku, Crveni križ raspolaže sa samo sedam dječjih odmarališta na Jadranu, čiji su vlasnici gradovi Zagreb, Gospić, Zaprešić, Osijek, Pakrac, Solin i Županja. Zagrebački holding ima nekoliko radničkih odmarališta koje namjerava prodati, što adekvatno pokazuje politiku stranke Možemo! prema radnicima kojima šefuje. Grad Varaždin također ima svoje odmaralište.

Možda se mahnito rušenje ne može izbjeći u 99 posto slučajeva - iako je jasno da država neće sve srušiti jer za to nema sposobnosti - no iskoristi li se jedan posto tih objekata kao javno dobro, bit će odlično. O tome bi trebali razmisliti nadležni ministri zaduženi za socijalnu skrb i mlade, pa potom klasificirati s građevinskim inspekcijama što se može iskoristiti u svrhu jačanja krhkih potencijala socijalne države Hrvatske.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima