Jelena Milović (Snimio Dejan Štifanić)
Svako napisano slovo, svaka riječ i rečenica, redak ili pasus, novo je sociološko profiliranje čitatelja. Ne zato jer se piše s tom namjerom, već se profiliranje izvodi samo po sebi. Rekli bi, ničim izazvano. Po inerciji. Ali ustvari nije tako; i nije uopće slučajno. Neki bi rekli da se "izaziva pa se i dobije"... jer profiliranje je ustvari izazvano samim "nepoželjnim" pisanjem, ovisno tko vam s druge strane govori.
Ako ste pisali o bilo kojoj temi, prisjetit ćete se i sami, izazvali ste nekakvu reakciju. Ako ste u tom pisanju napisali nešto što vas je možda i samo naoko svrstalo u neki politički spektar, vrlo je vjerojatno da će se na vaše pisanje "nakačiti" netko iz "onog drugog". I to nimalo nježno, potpuno siguran u vaše zaleđe. Odmah đonom, iako nikoga niste uvrijedili. Možete vi biti najdobronamjerniji čovjek na svijetu, netko će u vašem liku vidjeti odraz u svom ogledalu koji nije takav. Vidjet će odraz koji mrzi, isključiv je i ne može se osloboditi mentalne navike da ljude stavlja u ladice. Kako tako. I ne može ni zamisliti da vi ne mrzite.
Onda mu ni to nije dosta, nego prema sklonostima apriori hvali ili kudi. Nije da vam to mora smetati i biti najvažnija stvar u životu, ta potreba drugoga da vas izvrijeđa na pasja kola, (a nismo čokolada da se svima svidimo) ali je pojava više nego indikativna. Ne trebate puno tražiti one koji s "drugima" ne mogu ni u snu - sami se jave. Eto profiliranja jedan kroz jedan. U njega nismo uložili ni trunke napora i namjere, ali je rezultatski ogledni primjer. Ali i sve to nekako postaje uobičajena aktivnost, koju nam plasiraju svi oni koji ruku ne žele pružiti čak ni onoj već pruženoj. Oni jednostavno nemaju nikakvu namjeru pokušati razumjeti da ćemo po mnogim parametrima biti drugačiji, čak i onda kad smo istog političkog spektra, jer im sve to stvara preveliku nelagodu. Izlazak iz komfor zone uljuljkane stvarnosti koju u potpunosti misaono kontroliraju.
Ono što spada u tragikomični detalj cijelog ovog opisa je zdušno zazivanje jednoumlja, a to mi je nedavno vrlo pronicljivo komentirala kolegica novinarka u mirovini. Jer nema greške; tim se činom ono zaziva, bez krzmanja. I da, istog onog jednoumlja kojeg mnogi ne podnose iz vremena bivšeg sistema. Jednoumlja, za kojeg bi vam se mnogi i zakleli da je samo plod omražene prošlosti, a svakim ga danom priželjkuju punog srca. Nekih se loših navika naš čovjek teško rješava.
Postoje, valjda, ljudi koji ne znaju drugačije, a svatko onaj koji "piči svoj film", potpuno im je gadljiva pojava. U jednoumlju nema greške u matrici; sve je nekako predvidivo i pod kontrolom. Jednoumlje je najpoželjnija pojava ovog društva, pa ma što neki mislili o tome. Voljela bih da me život opovrgne, ali bojim se - ništa od toga. Uopće nije važno kakav ste čovjek, što vas vodi kroz život, koliko ste ljudi usrećili i da nikog, što je puno važnije, niste unesrećili. Ako ste stali na žulj obožavatelju jednoumlja, i to, naravno, "njegovog jednoumlja", prišit će vam da ste maliciozni, jer jednoumlje tako funkcionira. Nema razmišljanja izvan okvira.
Ali, ima u našem društvu slobodomislećih, onih koji su to cijelog svog života. Čak su to bili i onda kad je jednoumlje bila jasno iskazano javno mnijenje, a njima ni tada nije bilo blisko. Oni su to i danas. Ne znaju drugačije nego misliti svojom glavom. Ne znaju kako s ljudima, osim s uvažavanjem da jednoumlju ovdje nema mjesta. Jedini krimen im je što su krivo shvatili lažne poruke o poželjnosti demokratskih procesa i slobodnih misli, jer sad smo, navodno, potpuno drugi format društva...
Nitko nije jasno i glasno rekao da je jednoumlje ustvari poželjno; a sve da se ne bi uznemirili (jedno)umovi. Samo čekam dan kada će i još neki niži "demokratski" standardi biti poželjna kategorija, nametnuta "drugima" (ako već i nije) jer mi nekako pari s opisanim. Jedini mogući zaključak je da vam se ovdje sve može oprostiti, osim vrline da uvažavate kako jednoumlje ne postoji i sve to radite pristojno. U ovom društvu drže vas tada, u najmanju ruku, za budalu. Da ne kažem nešto teže…