Antifašistička, partizanska Hrvatska – na čijim temeljima počiva Ustav današnje Republike Hrvatske – nedovoljno je poštovana od strane aktualne Vlade i vladajuće parlamentarne većine. Ta bi se ocjena mogla izreći i oštrije; premijer Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković i njihovi posilni u likovima raznih ministara i državnih tajnika ne čine ništa kako bi se dostojno obilježile najznačajnije obljetnice iz narodnooslobodilačke borbe u kojoj je hrvatski narod, na čijoj plaći lijepo žive, masovno sudjelovao.

Ovog proljeća, na osamdesetu obljetnicu znamenite i pobjedničke bitke na Neretvi, Banski dvori nisu održali ni komemoraciju. Ovog svibnja i lipnja, kada je prije osamdeset godina na Sutjesci izginulo oko sedam i pol tisuća partizana u borbi za slobodu od ustaša, okupatora i četnika, Plenković i Jandroković uz masovnu podršku političke elite, komemorirali su hrvatske žrtve na Bleiburgu. Doduše, ne na licu mjesta, jer ih Austrijanci tamo više ne puštaju, nego u Zagrebu.

Na Sutjesci, koja je bila vojni poraz, najmanje pola poginulih partizana bilo je iz hrvatskih brigada i jedinica. Zar su oni, žrtve na pobjedničkoj strani, manje vrijedni od žrtava ustaša koji su bježali glavom bez obzira? Zar se pobjednika današnja vlast srami, a poraženima se ponosi? Nije li među poginulima na Sutjesci bilo i civila, ne samo vojnika?

Slanje vijenaca i "posebnog izaslanika" na takve događaje – što je česti običaj kod obilježavanja Dana antifašističke borbe – krajnje je licemjerje. Današnja vlast ponižava samu sebe kad se ograđuje od partizana i antifašista dok istodobno ponosno podsjeća kako predsjeda međunarodnom organizacijom sjećanja na Holokaust. Brisanje maršala Tita iz povijesti posao je koji hrvatska desnica pokušava već tri desetljeća, ali činjenica da je on Hrvatsku preveo na pravednu stranu povijesti ne može se izbrisati.

Povijesne činjenice o bitkama na Neretvi i Sutjesci su jasne. Bile su to dvije velike protupartizanske ofenzive koje su sile Osovine pokrenule 1943. godine u Bosni i Hercegovini – koja je formalno bila u sastavu tzv. NDH. Cilj im je bio uništiti glavne snage partizana i njihovo zapovjedništvo predvođeno Josipom Brozom Titom. Partizani su se uspjeli probiti iz obruča, ali uz velike gubitke. Bitka na Neretvi smatra se ključnom bitkom antifašističkog pokreta jer su partizani eliminirali četnike kao najopasnijeg protivnika.

S druge strane, bitka na Sutjesci je bila jedan od najtežih poraza partizana, ali i prekretnica jer je nakon nje britanski premijer Winston Churchill odlučio pomoći samo partizanima, ali ne i četnicima kao snagama kraljevske vlade u Londonu. Te dvije bitke su, nesumnjivo, postale simbol partizanskog otpora i herojstva u Jugoslaviji.

U slučaju vodećih hrvatskih političara, njih partizanski put "preko vode do slobode", kako kažu borci u filmu "Neretva" Veljka Bulajića, ne zanima. Njima su zanimljivija ustaška grobišta, vraćanje spomenika s prvom bijelom kockom na spomen stećak na Bleiburškom polju i slične akcija odavanja počasti „svim žrtvama“ u crnim košuljama. Ipak, na birališta ne izlazi samo crna i desničarska Hrvatska. Poštovatelji partizanskog pokreta i djela maršala Tita znat će treba li premijer koji se tako odnosi prema pozitivnom povijesnom naslijeđu dobiti novi mandat.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima