U moru citata legendarnih naslova pjesama snimljenih na ovom području, trenutno mi na pamet pada onaj koji je opjevao glazbeni karizmatik Goran Bare: "Budi ponosan". Svi smo mi ponosni na nešto. Međutim, živimo u Hrvatskoj, zemlji iznimne političke korektnosti u kojoj, čini se, negdje postoji nevidljiva lista onoga na što čovjek smije (ma, ne samo da smije, nego i mora) biti javno ponosan i onoga što se izgleda ne smije pisati, reći, a ni misliti. Ipak, riskirat ću.

Da se razumijemo, iznimno sam ponosna što živim baš u Hrvatskoj. U ovoj zemlji koja je, koliko god će nekima zvučati patetično, stvorena krvlju koje bi se danas mnogi tako rado odrekli i čije bi tragove izbrisali. Putujući ovom, najljepšom zemljom na svijetu, svaki onaj tko ima sluha i ljubavi za svaki njezin pedalj, trebao bi osjetiti ponos, želju za ostankom i ulaganjem u bolje sutra. No, smijem li biti ponosna na svoju domovinu, a da se ne bojim da će me netko prozvati nacionalistom ili možda ugrozom za pripadnike drugih nacionalnosti?

Povratak u srednji vijek

Ponosna sam i što sam žena, a ne osoba koja menstruira. Jer, bit ću ponosna na to i kad uđem u menopauzu, pa i nakon nje, ako me Bog poživi. Ponosna sam i zahvalna što pripadam ženskom rodu i što sam prethodno živjela kao djevojčica i kao djevojka. I premda smatram da je ženama općenito život daleko složeniji nego muškarcima, ne bih svoju pripadnost ženskom rodu mijenjala nizašto. Ali, smijem li biti zbog toga ponosna, a da se mojim riječima ne nađu uvrijeđeni muškarci ili osobe koje još nisu sigurne jesu li i žele li biti muškarci, žene ili ništa od navedenoga?

Na činjenicu da sam majka sam ponosna više nego na ijedno svoje postignuće. Sigurna sam da me roditeljstvo unaprijedilo kao osobu, učinilo me zrelijom, čvršćom i otpornijom, a istovremeno sačuvalo u meni ono djetinje, osjetljivo i krhko. Takvu količinu ljubavi, privrženosti i sreće ne mogu usporediti ni s čim drugim. Ali, to je moj život i moj ponos koji ni po čemu ne bi smio umanjiti ponos onih ljudi koji žive nekim sasvim drugačijim životom.

Smijem li biti ponosna i na svoju vjeru, a da me se odmah ne pospremi u ladicu nekakvih ograničenih ravnozemljaša, 'lizača oltara', podupiratelja potencijalnih klerikalnih pedofila i 'klečavaca' po trgovima, onih koji nas, navodno, kao društvo žele vratiti u srednji vijek? Smijem li, eto, samo jednostavno biti ponosna na to što sam vjernica, ali to javno izreći i napisati bez da izazovem podsmijeh? Ipak, iako posve svjesna koliko je to danas nepopularno, ponosna sam i ne smatram da to treba uvrijediti niti pripadnike neke druge vjere, ni ateiste, ni agnostike, ni ikoga drugoga.

Biti ponosan u Hrvatskoj prosječnom čovjeku zaista nije lako, posebice u današnjem vremenu u kojemu se teži nekakvom lagodnom jednoumlju, zatiranju istinskih vrijednosti u ime nekih popularnih i poželjnih, kažu, modernih pravaca novokomponiranih vrijednosti. Određuje li te vrijednosti pojedinac ili društvo, manjina ili većina, institucije ili novostvorene grupice, možda i nije tako teško procijeniti, ali nije poželjno izražavati. Jer, sve što je nekada bilo na ponos, danas se toga javno sramimo i odričemo kao da je obavijeno velom kakve kuge. Domoljublje je izjednačeno sa zadrtošću, vjera s nazadnošću, ljubav relativizirana do besmisla. A obitelj, koja je nekada bila temelj društva, pokušava se svesti na nulu i proglasiti je bezvrijednom u odnosu na propagiranje individualizma lišenoga lica i naličja.

Etiketa fobije

Ipak, ja sam ponosna što imam obitelj, ali moj ponos ni po čemu ne proziva ili ugrožava samce, ljude koji su se udaljili od članova svojih obitelji ili se jedni drugih odrekli. Iako se na sam spomen obitelji neki progresivci ježe i zgražaju, ipak i sami žele,   nastoje i zahtijevaju svoje verzije obitelji. Zašto? Ako netko prezire brak, zašto bi htio biti u braku? Ako netko ne voli djecu, o idejama rađanja i pobačaja ima svoja mjerila i viđenja zakona, pa čak i mrzi ideju ljudske prokreacije, zašto bi to želio u svom vlastitom životu?

U Hrvatskoj se javno smije biti ponosan samo na ono što jedna određena skupina neće okarakterizirati kao zaostalo, nepoželjno i "out", ili tom stavu barem zalijepiti etiketu neke fobije.

Ovdje vlada kultura otkazivanja, ušutkavanja, sveopće podobnosti. Čega god, samo da se ide niz dlaku, "za mir u kući", gdje god ta kuća bila. U ime ne ljudskih, nego posebnih prava. Jer neki ne žele biti jednaki, već iznad svih drugih. Ne žele ravnopravnost, nego isticanje. Ne žele ništa drugo do svojih pet minuta slave.

Oni drugi ostat će tihi, bez riskiranja, bez polemike, bez teksta, bez ulaženja u sasvim bespredmetne rasprave koje ionako najčešće ostaju jednosmjerne. Jer i prihvaćanje drugih i drukčijih u ovoj je priči također jednosmjerno. Je li svima dozvoljeno reći na što su ponosni, a da to bude bez posljedica?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast