"Hod za život miroljubivi je hod građana u znak potpore svakom rođenom i nerođenom djetetu, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Cilj Hoda za život je skretanje pozornosti na poštivanje svakoga ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Pravo na život temeljno je ljudsko pravo i preduvjet svakog drugog ljudskog i građanskog prava. Hodom za život se zalažemo za društvenu, zakonsku i svaku drugu zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti."

Citat je ovo kojim Hod za život opisuje istoimena stranica, pojašnjavajući smisao ovog svojevrsnog pokreta koji se ove godine održava u 13 hrvatskih gradova. Nekoliko 'hodanja' već se odvilo u našoj metropoli i još nekoliko gradova, danas je u Varaždinu, a par njih će se održati u Splitu i Sisku.

Nekako nimalo iznenađujuće i gotovo posve očekivano, Pula nije na popisu gradova koji daje podršku ovom miroljubivom pokretu hodača koji odašilju sasvim jasne poruke, ili barem ta podrška nije službena, a još manje javna. Premda pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića često 'optužuju' da je simpatizer klerikalnih tema, iako je čovjek samo deklarirani vjernik, nije to ni u Hrvatskoj, a još manje u Istri i Puli popularno. To je, eto, samo sigurna ulaznica za optužbe, etikete, podsmijeh i porugu. A takav stav nema veze ni s različitim svjetonazorima, pa čak ni moralom, već gotovo isključivo kulturom prihvaćanja i tolerancije drugog i drugačijeg.

Prazne parole

A upravo prihvaćanje i tolerancija drugog i drugačijeg od nas samih, unatoč višedesetljetnim parolama i pričama, posebno izraženim na ovim prostorima, ostaju baš to – prazne parole i priče. U realnosti, samo su nekim drugim skupinama zajamčena prava na slobode, što govora, što pisanja, što okupirana javnog prostora, čak i ako je ono gotovo nasilno, nimalo profinjeno, već puno agresije i buke. Upravo takvih reakcija nagledali smo se na zagrebačkom Hodu za život. Jednako kao što se verbalnim drvljem i kamenjem napada muškarce koji tiho mole na trgovima, tako nekome silno smeta i Hod za život, pa makar riskirao 'skupljanje s poda', uz glasno ometanje mirnih hodača, kao kakav trogodišnjak željan pažnje izražavajući tako hodačima ne samo suprotno mišljenje nego čak i neprijateljstvo.

Iako ga neki percipiraju i prozivaju skupinom nazadnjaka, zadrtih ekstremista te vrijeđaju i propituju prava na život djeteta i život općenito, Hod za život ima daleko širu sliku od same zaštite života od začeća do smrti.

U Hrvatskoj se hoda za sve temeljne vrijednosti za koje se samo deklarativno zalažemo i o kojima se, očito lažno, izjašnjavamo na popisima stanovništva.

Hod za život nije samo puka šetnja na gradskom asfaltu ili predstava za prava šačice odabranih. Po Hrvatskoj se hoda ne samo za nerođenu djecu, već i za očuvanje života rođene djece i svakog čovjeka. Po Hrvatskoj se hoda za svaku mater i ćaću, na koje društvo polagano, ali vrlo sustavno i sve glasnije stavlja kolektivnu amneziju, smišljajući im politički korektnija i daleko šire prihvatljivija imena. A mater, majka, mati ili mama uvijek će biti to što jest. Isto kao i ćaća, tata ili otac, ma kako ga zvali mi sami ili netko drugi.

Hod za život u Hrvatskoj tiho podsjeća i na sve one vrijednosti zbog kojih se prolijevala krv na ovim prostorima prije tri desetljeća. Vrijednosti očuvanja ne samo obitelji kao zajednice individua koje se vole i poštuju, već one obitelji koje čine stup društva, opisan u brojnim zakonima koji odavno prelaze geografske i ine granice.

Obitelj u kojoj nema djece nije manje obitelj, ali je uvjetno rečeno osuđena na nestajanje. Naravno da nije smisao isključivo produžiti vrstu, već stvoriti i odgojiti mlade naraštaje za neki bolji i ljepši svijet. Da zvuči utopijski. No, što će se dogoditi ako svijet više ne budemo kome imali ostaviti?

Teorije i rasprave

Pitanje početka života, odnosno utvrđivanje trenutka njegova početka, podložno je mnogobrojnim kako individualnim, tako i znanstvenim, filozofskim, a posebice teološkim teorijama i raspravama. No, kakve god one bile, trenutak kada majka može čuti otkucaje srca svog djeteta, osjetiti njegove pokrete u tijelu, život apsolutno definiraju kao jedini opis prave, iskonske, nezamjenjive i neusporedive ljubavi i to upravo one nesebične ljubavi koja vlastiti život stavlja tek iza djetetovog.

Teško je, ali i bespredmetno to objašnjavati onima koji ne samo da ne razumiju, nego i ne podnose smisao i radost života, kada je njihova medalja življenja okrenuta onoj uništavalačkoj, tamnoj strani spremnoj u svakom trenutku zatrti klicu života.

Nekako me njihov stav podsjetio na čuveni govor velikog Vlade Gotovca ispred komande vojne oblasti u Zagrebu, 30. kolovoza 1991. godine. Gledajući i slušajući brojne protivnike Hoda za život, glavom mi prolaze Gotovčeve riječi: "… jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. (…) Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji".

Hod za život definiran je, kako navodi stranica, kao "Hod za život, obitelj i Hrvatsku". Iskreno, ne znam što od navedenoga mrzitelji teže podnose.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• Uzalud umjetna inteligencija kad nam suština života prolazi ispod radara