PIŠE Jelena MILOVIĆ

U Hrvatskoj je najveći demografski problem pobačaj u glavi

Ilustracija / Jelena Milović

Ilustracija / Jelena Milović


Jedno od najslikovitije i jednostavno postavljenih razmjena mišljenja o pobačaju dogodio se prilikom javne rasprave na okruglom stolu između Marka Vučetića i Hrvoja Zekanovića prije nekoliko godina, kada je Zekanović upitao Vučetića: "Možemo li se najprije dogovoriti kad počinje život?", na što mu je Vučetić odgovorio: "Iz vašeg pitanja razvidno je da život počinje kad se mi dogovorimo".

I to je, naravno, samo jedan od problema kojeg čini razlika u perspektivama, a koje istovremeno govore o pro et contra stavu Hoda za život. Nema dogovora. I neće ga nikad biti. Jedni će misliti jedno, drugi drugo. Nema konsenzusa oko uvida u životni ciklus, a ponajmanje o njegovom početku. Nema ni jednoznačnog tumačenja svetosti života, jer smo, jel'te, različiti i po poimanju iste.

U demokratskom društvu, kako si sami volimo tepati da jesmo, svatko ima pravo iskazati svoj stav, pa i hodati za njega. Neka hodaju. Međutim, problem nekih je što pod krinkom afirmativne rečenice, prava na život, jednostavno ne žele jasno i glasno reći da hodaju za potpunu zabranu pobačaja, što im valjda ružnije zvuči, pa ne koriste to u javnom prostoru. Mislim da nam je to svima jasno. Toliko jasno da i sama sebi zvučim banalno. U debatnom klubu hodači bi spadali ipak u negacijsku, premda se vole predstavljati afirmacijskom grupom. Ili i to ovisi o trenutku kad počinje život?! Jer, na koji način misle ostvariti "nečije" pravo na život, ako ne žele otkloniti sve prepreke da se to pravo ostvari?! Nazvala bih to logičkom pogreškom i promašenom postavkom. Njihovo je pravo da nešto traže, premda se to drugima ne mora svidjeti, ali ajde da se ne lažemo.

Dosljednost, to je ono što nam nedostaje. S nekim smrtima smo ipak na TI. Neke nas smrti ne dotiču, premda su i one smrt kao i svaka druga koju ne želimo. Svaki bolesnik, za kojeg postoji lijek, ali ga mi kao društvo nismo osigurali, trebao bi imati pravo na život. Ali ti ljudi umiru. Bez prava na život. Lijek im čak nije zabranjen, nedostupan je. Smrti nam na dnevnoj razini postaju normalne, što toliko ne čudi koliko da su nam normalne i one smrti koje smo mogli spriječiti. Svetost života u našoj stvarnosti zvuči paradoksalno. Koliko svetosti u životu ima u obitelji teško bolesnog djeteta, bilo kojeg živog bića? Toliko je toga kod nas uniženo i poniženo. Svetost s time ima malo veze.

Zato me smeta ne činjenica što drugačije razmišljamo, jer to ovaj život i čini progresivnijim i dinamičnijim, već licemjerje onih koji provlače tezu o ljubavi, koju nitko normalan ne bi označio negativno; "za svako živo biće i njegovo pravo na život", a znamo da se neke voli više, neke manje, dok se neke čak i mrzi. Ljubav iz svačijih usta zvuči drugačije. Zato ohrabrujem one koji hodaju: izgovorite tu jednu riječ - zabrana. Prvo zabrana, onda rezultat iste, pod svaku cijenu - to je taj cilj. Tko će najzad biti dovoljno transparentan da iskreno kaže da se hoda protiv bilo kakvog pobačaja? Eksplicitno! Da umjesto vječnih, uvijenih odgovora, kažu popu pop, bobu bob.

Ako čekaju "povoljan trenutak" da to izgovore, onda kalkuliraju i prvi o tome ne žele ni raspravljati, nego samo zahtijevati. A svi zajedno možemo raspravljati samo onog trenutka kada budemo znali o čemu; kad jedni kažu da bi nešto zabranili, a drugi da do zabrane ne smije doći. I svatko to argumentira valjanim argumentima. Ako ih ima.

I oni koji hodaju ne bi trebali biti uplašeni velikim brojem pobačaja u nas. Prave vjernice, one koje su pro-life (a njih u Hrvatskoj ima prema statistikama pozamašan broj) neće nikada i niti pod koju cijenu napraviti pobačaj. Točka. U Hrvatskoj je najveći demografski problem "pobačaj u glavi". Zapitajmo se zašto fetus kod nas često "umire" već kao ideja?! I ne, nećemo raspravljati o tome kada počinje život. Jer će i dalje počinjati neovisno o našem dogovoru.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter