Dok god se na ovim prostorima s neopisivom ljubavlju i gorućom strašću, drhtajem u glasu, toplinom u srcu, suzom u oku i uzdahom nostalgije izgovara "Drugovi i drugarice", a da je mimo pjesme koju je nekad davno, na (meni osobno najboljem) albumu "Uspavanka za Radmilu M.) snimila grupa Bijelo dugme, do tada se nedvojbeno nećemo maknuti iz '45.

Ima kod nas uvijek vremena napretek da stvari sjednu na svoje mjesto. Polako. Već ćemo mi to… jednom. Najprije zlatna mladež odrasla uz zlatnu žlicu, ona mladež koja u velikom postotku ne razlikuje ni desnu i lijevu ruku, a kamoli orijentaciju, iako su joj puna usta i jedne i druge, koja osim mamine tople juhice servirane u maminoj kuhinji i debelo iznad tridesete i četrdesete godine života usput srče i javni proračun kroz raznorazne udrugice, inicijativice, projektiće, programiće i tko zna kakve tvorevine koje više valjda nitko ni ne može izbrojati, jer rastu kao gljive poslije kiše, mora sjesti na ranojutarnju kavu (iza 11 sati, naravno).

Na toj se kavi, uz već poznate džabalebaroške spike njima velevažnih tema s društvenih mreža, razrađuju planovi za neke buduće aktivnosti koje će uglavnom ostati mrtvo slovo na papiru, ali će biti dovoljno vješto sročene da pocuclaju još koji euro iz gradskih, županijskih, državnih i onih najslađih - europskih proračuna. Nema veze što taj euro, ma ni cent, neće ići ni u kakve dobre svrhe, već će ostati isključivo u malim krugovima tih malih ljudi koji su si zamislili da su veliki i jako značajni.

Važno je biti "in"

Ali, navikli smo mi već odavno na retoriku nekoliko šačica frustriranih likova koji sebe smatraju, pa i nazivaju progresivnima, ekipom koja se busa u prsa kada se priča o slobodi - slobodi pisanja, govora i mišljenja. Dakako, ako je riječ isključivo o slobodi koja se tiče njih samih. Za sve ostale, njihove neistomišljenike, vladaju neka sasvim druga pravila tih "velikih progresivnih umova".

Jer, ako ne dijelite njihovo mišljenje, jednostavno niste "in". Lako bi bilo da niste "in". Samo ako ne idete niz dlaku tim nastrljivcima, postajete u njihovim očima deklarirani, etiketirani, žigosani i u konačnici zapečaćeni brojnim nazivima, izrazima koji su tako svojstveni za prljavi svijet današnjice, gnjusni i maštoviti poput adolescentske spačke među mlađarijom koja se ne zna ni pošteno obrisati nakon nužde. To je ta glasna šačica moderne mladeži koja sebe proglašava naprednom. Blago nama! (Sarkazam, za svaki slučaj da napomenem.)

Budući da su odrasli sa zlatnom žlicom, uglavnom uz obiteljsko okruženje u kojima je kultura bila ultimativno očuvanje uspomena na neka prošla, no nikako ne i zaboravljena vremena, navikli su ne raditi baš puno ili nikako i, dakako, sisati proračune jer je to uglavnom jedino što znaju. Osim biti netolerantni, iako prodaju sasvim suprotnu priču.

E, sad, još bi čovjek i shvatio da se u nekoj poodmakloj dobi, pa i puno ranije, ljudi rado prisjećaju svojih mladih dana, posebno mladosti i djetinjstva, pa bi to logično objasnilo radost i erupciju emocija na neke davne štafete, posjete Kući cvijeća, stražarenje u osnovnim školama pored Titove fotke i jugoslavenske zastave, primanja u pionire i omladince te prvomajske proslave uz parole iz NOB-a.

Ipak, malo je neobično za 2023. godinu, a istovremeno i upravo zato fascinantno kad se za sve prethodno navedeno ulove ljudi koji ne znaju ni što znači kratica NOB, ne znaju ni bez zamuckivanja, a vjerojatno ni uopće nabrojati bivše republike i pokrajine, niti bi znali što podrazumijeva slet, iz prostog razloga jer su se rodili jedno desetak godina iza smrti najplaćenijeg bravara na svijetu.

Potraćeni potencijali

Rekao bi prosječan čovjek da prirodno dođe vrijeme da stariji ustupe mjesto mladima na kojima, navodno, svijet ostaje. I ne bi bio u krivu. Potencijali koji vladaju među mladima ogromni su, ali gotovo sam sigurna da će ostati neiskorišteni, ili korišteni u nekim posve krivim smjerovima.

S jedne strane, posve je razumljiva, iako vrlo otužna, retorika koja se potencira kao vrijednosna. Premda je taj sustav izumro odavno, njegove ostatke ne samo da drže živima ljudi u dubokoj starosti, nego i balavurdija koja ne zna ni što je definicija fašizma, ni nacizma, ni komunizma, a ponajmanje demokracije. Ali verbalno u siti koš može utrpati kad joj što odgovara.  

Iskreno, žao mi je djece koja će živjeti u svijetu u kojemu je na našim prostorima još zabetonirana '45. Kojim smo tempom krenuli, tema Domovinskog rata, koju minoriziraju i blate baš oni koji veličaju priče iz četrdesetih, došle bi, kako stvari trenutno stoje, na red za pedesetak godina, ako i tada.

Iako već više od godinu dana traje ukrajinsko-ruski rat kojega su neki analitičari i povjesničari ocijenili uvodom u Treći svjetski rat, neka netko slobodno obavijesti svijet da naš narod nije spreman za ulazak u tako nešto, jer kod nas još nije završio ni Drugi.

Povezane vijesti

• Da ne živimo na moru, tko zna kada bismo si mogli priuštiti ljetovanje
• 'Ko to tamo peva?
• Jedna od njih, žena s roza vrpcom