Voljela bih reći da smo otišli kvragu one godine kada je Ministarstvo znanosti i obrazovanja srezalo predmet Glazbena kultura s dva sata tjedno na jedan. Sada u razrednoj nastavi udžbenik iz tog predmeta nije ni obavezan; izdavačke kuće nude ih besplatno, a kao alternativu, ukoliko učitelj procijeni da ni njemu nije potreban, može dobiti papire u boji. Baš divna spoznaja za nekoga tko je uz redovnu osnovnu školu odrapio još jednu, uz srednju još jednu, pa još i pohađao akademiju. Mogao je jednostavno bezbolnije odrasti i odšetati do prve papirnice.

Istina je ipak da smo kvragu otišli puno ranije, ali potez upućen prema školama jest tragičan. Zašto? Jer je za shvaćanje života, pa i glazbe, potrebno napraviti korak u prošlost. Ne moramo pritom odlaziti mislima u pariške salone u kojima su dokone mlade progresivce svog vremena zabavljali virtuozi poput Liszta i Chopina. Dovoljno je vratiti se u bližu povijest; šezdesete, sedamdesete i desetljeće kasnije.

Za odgovor na pitanje koliko je danas privlačan i mudar odabir baviti se glazbom, morali bismo pokucati na neka sasvim neočekivana vrata. Iza njih se nalaze u najmanju ruku neobična umjetnička imena, nerijetko odabrana po životinjama, kukcima i aluzijama na novokomponovane fore koje su smiješne jedino konzumentima istih. Najgore je od svega – to su uglavnom djeca roditelja odraslih na rocku i popu koji, unatoč velikim naporima (a pouzdano se zna da ih ima, bilo ih je i bit će) nisu uspjeli svoje potomke usmjeriti na kvalitetu.

Netko će reći "Pustite mlade, svako vrijeme nosi svoje", ali ono što se u današnje vrijeme sluša među mladima, a sve više i među djecom, jedna je od zanimljivih pojava o kojoj bi mnogo toga mogli reći ne samo sociolozi, već i pedagozi i psiholozi, a možda čak i psihijatri. Današnje društvo je uvaljano u živo blato kojemu se ne nazire kraj, a mladež se u njemu vrlo rado valja, onakva kakvom je stvaramo: bez kritičkog mišljenja, bez individualizma, bez zdravog vrijednosnog sustava.

Strah me izreke da na mladima svijet ostaje, jer ako kroz uzore koje prate promatramo njihovu budućnost, bilo bi sasvim iluzorno očekivati neki optimistični scenarij. Vrijednosti današnje mladeži u globalu su iznimno plitke, okrenute brzini i lakoći lažnog životnog sjaja, a iznad svega materijalnome. Budimo realni i sasvim iskreni: pristojnost i empatija promatraju se tek kroz pojedince čija se pojava doživljava kao teški raritet, ali ipak na trenutke pobuđuju nadu u svjetlost koju takva djeca (pro)nose.

Pojavu rock glazbe mnogi su promatrali kao revolt roditeljima i starijima kao svojevrsnim autoritetima, pa se kroz dekade može pratiti i razvoj tog otpora koji je polako prerastao u sveopće prihvaćanje jednoga od najvažnijih glazbenih pravaca. Ipak, narodnjaci iliti popularnije cajke nisu revolt autoritetima. One su naprosto revolt upućen zdravom razumu.

Ankete provedene među hrvatskim studentima, a koje pokazuju zabrinjavajuće podatke o razlozima zbog kojih se mladi odlučuju na slušanje i sustavno praćenje narodnjačkih zvijezda bizarnih imena i još bizarnijih, pa i rubno sociopatskih tekstova, zapravo odražavaju i svojevrsnu apatiju te populacije koja se posve bezidejno i bez imalo hrabrosti i kreativnosti prepušta kolotečini vrijednosnog sustava temeljenog na drogi, prostituciji, materijalizmu i površnosti svake vrste pod izgovorima poput „To se svuda pušta“ ili „Svi to slušaju, pa i ja“.

Naravno da su i društvene mreže preplavljene svakakvim sadržajima koji vrijeđaju inteligenciju, a cajke to definitivno jesu. Znali su mi ljudi poslati spotove tih uradaka. Ne znam jesam li ijednom uspjela izdržati više od sedam sekundi slušanja. Ali, trudila sam se, zbilja! Za neke stvari jednostavno treba imati želudac, a takvo pjevanje je jedna od njih. Ma kakvo pjevanje! To je više plakanje u tonalitetu, a često i izvan njega.

Koje odgojne poruke i komunikacijske strukture se odašilju ovim novim klincima? Čini mi se one da je najvažnije izgledati skupo, a biti jeftin. Ako netko to zna isfurati, to su definitivno cajke. Njihovi tekstovi graniče s iluzionizmom. Točnije, nestajanjem. Barem kod mene to tako djeluje. Ono, počuješ dva stiha i odmah ti ponestane riječi (a i motivacije boriti se s vjetrenjačama.)

Oni rijetki koji opstaju na ovim prostorima cajkama unatoč i koji još uvijek imaju prostor za poslušati dobar rock, jazz, blues ili klasiku, pa bio taj prostor i vlastiti dom, postali su čuđenje u svijetu poput pjesnika. E, takvi ljudi su pravo svjetlo na kraju tunela ovog lakoumlja u kojemu se nalazimo. Zato ih treba čuvati od mjesta na kojima se u gluho doba potežu noževi, poziva na lajne i veliča estetska kirurgija kao primarna životna vrijednost. Čini se da smo dosegnuli dno, ali kladim se da ima i niže. Već će nam to djeca u budućnosti pokazati.

Rečenica koja se, čini se, neutemeljeno pripisuje Miroslavu Krleži (objašnjenje za cajkaše: on je bio književnik) uključuje i gnušanje nad hrvatskom kulturom. Zbilja, pitanje je što je danas uopće ta kultura? Znamo da glazbena sigurno nije, a ni za opću nisam baš sigurna. Gdje se dogodio taj gadni klik u kojemu je balada poput "Mi nismo sami" Jure Stublića izgubila primat nad golom nogom koja je izašla iz stanovitog automobila, nikada nećemo doznati. Možda i bolje. Trebamo se samo sakriti u neko introspektivno sklonište i čekati da vrijeme napravi svoje. Sve je prolazno, pa će valjda i zanos cajkama proći. Jer, da se to ne dogodi, povijest bi ispala obična lažljivica.

Povezane vijesti

• Da ne živimo na moru, tko zna kada bismo si mogli priuštiti ljetovanje
• Jedna od njih, žena s roza vrpcom
• Stručnjaci za sve