Ima li smisla raspravljati o ništici? Dakako da ima, kažu hrvatski povjesničari i politolozi, dok matematičari – koji se nulama profesionalno bave – sa spomenutom "nulom", zemljom koje više nema, ne bave jer nije njihov stručni interes. Riječ je o, naravno, Jugoslaviji, državi koja formalno ne postoji više od dvadeset godina, dok je u praksi, kao socijalističke države ravnopravnih naroda i narodnosti, nema još od 1992. godine kada su međunarodno priznanje dobile Hrvatska i Slovenija.

Raspravu o zemlji koje nema pokrenula je politologinja dr. Mirjana Kasapović u stručnim Analima Hrvatskog politološkog društva, da bi se ta u osnovi sve marginalnija tema proteklih dana pronašla kao zanimljivost po dnevnim novinama i čitanim portalima. Od ljevičarskih do proustaških čitališta, dr. Kasapović je postala čitana, možda i čitanija nego što su to bile njezine analize u jednom nekad utjecajnom hrvatskom političkom tjedniku krajem devedesetih godina i početkom ovog stoljeća.

Profesorica s Fakulteta političkih znanosti svakako zna o čemu piše – godinama je predavala, kao asistentica pokojnom akademiku dr. Dušanu Bilandžiću, kolegije o povijesti SFRJ i samoupravnom političkom sistemu – a i aktualna se rasprava vrti u sferi akademskih krugova i o tome što je Jugoslavija bila i treba li se sjećati Titove države i znanstveno tretirati njezino nasljeđe kao "postjugoslavenski prostor". Da nije bilo tako snažnog medijskog odjeka stručnog teksta dr. Mirjana Kasapović – koji je s nogu oborio desničare i na stražnje ekstremitete uzdigao ljevičare – temu su ona i njezini kolege s kojima se ne slaže, poput dr. Dejana Jovića, mogli prodiskutirati u obližnjem kafiću.

Uz konstataciju potkrijepljenu znanstvenim aparatom i odgovarajućim citatima stranih autora, dr. Kasapović smatra da je u Titoslaviji vladala diktatura, a ne autokracija, što znači da nije bila šija, nego vrat. Ipak, dr. Kasapović je napravila uspješnu akademsku karijeru došavši u Zagreb, kao i brojni drugi građani iz cijele SFRJ koji su prihvatili kompromis i dobili pošteno plaćene poslove, društvene stanove i standard koji će se, prema novom istraživanju ekonomista dr. Josipa Tice, ove godine vratiti na kupovnu moć iz 1979. godine.

Profesoricu Kasapović konkretno muče „Postjugoslavenske studije koje se bave proučavanjem "postjugoslavenskih zemalja","postjugoslavenskih država" ili "postjugoslavenskoga prostora", čiji su autori potekli iz intelektualne dijaspore formirane emigriranjem pojedinaca iz država nastalih raspadom Jugoslavije u ratovima 1991-1995. i nakon njihova svršetka". Nekoliko se imena tu nameće, poput dr. Jovića, koji je karijeru započeo kao uspješni omladinski novinar, vjerojatno i student asistentice Kasapović.

Ali, zašto se postjugoslavenske zemlje ne bi proučavale na postjugoslavenskim studijima, pita se, primjerice, povjesničar dr. Dragan Markovina, koji je napominje da ne bi bilo ni današnje Hrvatske da nije bilo tadašnje Jugoslavije.

U cijelu priču uključili su se i uvijek dežurni jugonostalgičari, ljubitelji kulture i pop-kulture iz zadnjih desetljeća SFRJOT-a, kako je bivšu državu nazivao dr. Franjo Tuđman. Spominju se filmovi, knjige i glazba – od Slobodana Šijana do Dubravke Ugrešić i VIS-a Idoli. Pa i sama dr. Kasapović u svom uvodu citira odlomke iz knjige nedavno preminule Dubravke Ugrešić, književnice koja nije željela biti ni hrvatska ni jugoslavenska proza. Možda tek "Poza za prozu", kako je nazvala svoj prvi roman.

Očito je da prijeporima o postjugoslavenskim temama, studijima i dilemama nema kraja. "Započnimo, dakle, svoju raspravu", kako kaže Aristotel na kraju Nikomahove etike.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima