Možemo li mi u Hrvatskoj biti sigurni da se ono što se proteklih dana dogodilo u Srbiji i što se stalno događa u Americi ne može dogoditi kod nas? Nema gotovo nikog tko ovih dana ne postavlja to pitanje na kojem nema odgovor. Imali smo sličnih izazova, teroristički napad na Banske dvore, ulične provokacije crnokošuljaša, obračuna krim-podzemlja poput nedavnog slučaja u jednom zagrebačkom narodnjačkom klubu u Zagrebu. Svako malo čitamo da je kod nekoga otkriven arsenal oružja, a i sam ministar unutarnjih poslova Davor Božinović poziva na oštrije kažnjavanje onih koji ilegalno posjeduju oružje.

Nažalost, imamo još mnogo primjera nasilja u školama, nasilnika koji prolaze bez adekvatnog odgovora društva. Imamo slučajeve da se olako prelazi preko prijetnji školske djece koja su po dobi izjednačena sa srpskim monstrumom, a ništa se ne poduzima. Često se incidenti koji vode katastrofama stavljaju pod tepih, preko njih se prelazi, a otrežnjenje nastupa tek kada se dogodi nešto loše.

Nulta tolerancija prema nasilju i dalje ne postoji u hrvatskim školama. U onima u kojima su ravnatelji i pedagozi na visini zadataka postiže se potpuna sigurnost za sve učenike. U drugima, u kojima tako nije, stvara se loša atmosfera koja pogoduje nasilnicima i po tome nema razlike ni sa bliskim susjedstvom, a ni sa dalekom Amerikom. Gotovo je nevjerojatno da se u nekim školama, barem u Zagrebu, prelazilo preko toga da učenici relativiziraju zločin u Beogradu, a neki čak i najavljuju i slične.

U svemu najmanje je kriva policija, koja je profesionalna u svakom pogledu. Veći su problem nekompetentni kadrovi u obrazovanju, razne stručne službe koje bi trebale voditi brigu o mladima koji su često prepušteni društvenim mrežama sa raznim sadržajem koji nije pogodan za mlade ljude. Donekle su krivi i mediji koji često površno izvještavaju o strašnim zločinima, pa objavljuju razgovore sa susjedima zločinaca, monstruma, koji kažu da je "bio divan dečko".

Opet, na sreću, nemamo u Hrvatskoj primjer užasnih, uličarskih medija, prije svega televizija koje bi sijale mržnju, promovirale kriminal i kriminalce, kao što je to slučaj kod susjeda. Hrvatska je prošla put koji ju je danas doveo u kategoriju civiliziranih, demokratskih država, uljuđenih europskih država, koje su i dalje sigurne. Sigurne, koliko se danas to može postići, jer se strašni zločini događaju i u najciviliziraninijim državama.

Ipak, mnogo je još posla pred nama. Prije svega da se preda baš svako oružje. I iz najmanjih sredina, gdje vlada zakon šutnje, a ljudi često imaju oružja i municije kojem mogu naoružati malu vojnu jedinicu. Mi nismo Amerika i sreća da nismo. Temi njegovanja kulta oružja treba posvetiti pažnju ne samo kad se nešto dogodi. Prevencija je najvažnija jer se jedino tako mogu spriječiti mnoge katastrofe.

S razlogom su danas i u Hrvatskoj mnogi zabrinuti. Još uvijek ima onih koji ne uviđaju da se "tako nešto" zaista može dogoditi svugdje i da treba učiniti sve da do toga ne dođe. Na tom zadatku moraju biti svi, policija, sudstvo, razne institucije države, škole, roditelji, mediji. Jedino tako će se izbjeći katastrofe koje prijete razdoru društva.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast