PIŠE Jelena MILOVIĆ
Objavimo rat oružju! Budemo li šutjeli, oružje će uvijek naći načina da progovori
Kult oružja, koji vlada već dugi niz godina, i koji smo kao društvo posebno njegovali, pokazuje sad sve svoje mučne rezultate, dok mi nemoćno sliježemo ramenima što je vrag došao pod svoje. Kao da smo pali s Marsa. Najveća pogreška koju činimo kod nekih općih stvari jest relativizacija. A s oružjem ne bi smjelo biti relativizacije, jer oružje nema dvoznačnost. Ono uvijek, bez iznimke, znači smrt, ako pogodi metu
Ilustracija / Jelena Milović
Oružje ubija. Sije smrt. Nije stvoreno nizašto drugo nego da nekome oduzme život. Znamo o kojem oružju govorimo kad govorimo o onom smrtonosnom. Svašta u rukama može postati oružjem, ali samo je oružje napravljeno s tom svrhom. Svom partneru ili partnerici, prijatelju ili prijateljici zasigurno nećete, uz dobre želje, pokloniti oružje. Oružje nema skriveni smisao. Njime poručujemo da će se krv proliti jer je razgovor davno završio. Da će život utihnuti. Kraj.
Ne postoji romantizirani opis oružja koji bi umanjio njegov učinak. Njegova "ljepota" počiva na umješnosti oduzimanja života. Što preciznije i razornije, to je u svijetu ljubitelja oružja bolje i ljepše. Njegovo je djelovanje smrt ili ranjavanje. Kad oružje pogodi metu, uvijek, bez iznimke, nekome nanese bol, a nečija majka, sestra, otac, brat, kćerka ili sin zaplaču. Oružje donosi nasilnu smrt, a svi smo tako umorni od nasilja. Pa zašto onda konačno ne utihne?!
(Samo)destrukcija
U životinjskom svijetu vlada pravilo jačeg, po principima hranidbenog lanca. Osim kanibala, koji su doista iznimka, ljudi nemaju poriv da jedu bližnjega svoga i zbog toga ga usmrćuju, ali pucati u njega nije nam kao ljudskoj vrsti strano. Toliko mašte unio je čovjek u umijeće ubijanja, da nam kao vrsti ne treba nikakav vanzemaljski neprijatelj. Mi se vrlo uspješno istrebljujemo i sami. Ubojstva iz koristoljublja, ljubomore, osvete, suludog bijesa, (nastavi niz) sva ta ubojstva ne postoje u životinjskom svijetu. Ispod svih njih stoji ljudski potpis.
Ratovi, koji uvijek negdje traju, svakodnevno nas podsjećaju na razornu moć oružja, ali nekima među nama kao da toga nije dosta pa ratuju i u našim domovima, ulicama, gradovima, kao u nekom svom ratu manjih razmjera. Zato jer mogu. Zato jer posjeduju oružje, a osim što njega imaju, razuma i empatije zasigurno nemaju, a to je ubitačna kombinacija.
Ljudsko biće osjeća bijes, nije to ništa neobično, a nerijetko će ga ispoljiti i agresivno; recimo vikom ili još agresivnije - razbijanjem nekog predmeta. Većina je svjedočila tomu, pretpostavljam. Da su u tom trenutku imali oružje pri ruci, jedan dio njih na kraju bi i zapucao. Oružje nije igračka, to je sredstvo za ubijanje, po kratkom postupku. S njime nema nazad.
Čitamo tako kako je ilegalna trgovina oružjem jedno od najunosnijih, najraširenijih ilegalnih tržišta na svijetu. Nakon trgovine drogom, tržište oružja je drugo, a iznosi se kreću do vrtoglavih cifri, između deset i 20 posto legalnog tržišta oružja. Dakle, oko petine tržišta oružja postaje ilegalnim. Imala bih štošta napisati i o legalnom oružju, jer od njega sve i počinje, ali ako govorimo o ilegalnom, ono je vrh ledenog brijega.
Dakle, netko uvijek zarađuje na ovisnicima i potencijalnim ubojicama i nema namjeru s tim prestati, a gdje se vrti velika lova, za "male" je smrtnike to potpuno izvan dosega. Možemo se samo zapitati odakle tolika potreba čovjeku da se naoružava? Jesmo li baš toliko destruktivni po pitanju naravi ili samodestruktivni kao vrsta i zašto smrt u našoj civilizaciji ima toliku vrijednost? Hoćemo li i nadalje ostati zahvalna klijentela ilegalnim trgovcima oružjem?
Vrag došao po svoje
Kult oružja, koji vlada već dugi niz godina, i koji smo kao društvo posebno njegovali, pokazuje sad sve svoje mučne rezultate, dok mi nemoćno sliježemo ramenima što je vrag došao pod svoje. Kao da smo pali s Marsa. Najveća pogreška koju činimo kod nekih općih stvari jest relativizacija. Ako stvarnost prilagođavamo svojim okvirima, sve van tih okvira negiramo kao stvarnost. A mi, kao pojedinci, nikad nećemo biti mjerilo stvari ili stvarnost sama. Zato...
S oružjem ne bi smjelo biti relativizacije, jer oružje nema dvoznačnost. Ono uvijek, bez iznimke, znači smrt, ako pogodi metu. Ilegalno oružje, da se ne lažemo, svu svoju prisutnost može zahvaliti svom starijem bratu - legalnom oružju. I premda će mi hladne glave netko savjetovati da ne pričam bajke za djecu, da se oružje nikad u našem društvu neće iskorijeniti, upravo zbog te djece trebali bi u potpunosti promijeniti svijest čovjeka koji svijet ne vidi bez oružja.
Koliko god zvučalo utopistički, kao čovječanstvu nam treba potpuna promjena paradigme. Stvaranje kulta pravih vrijednosti i vrednovanje života. Ne samo deklarativno, već kroz sve pore društva. Oružje je loše. U svakom smislu. Tu ne bi trebalo biti pregovora. Kako bi to moglo biti riješeno, neka odluče neke umne glave. Na nama je da objavimo rat oružju. Glasom, odgojem i vlastitim primjerima nenasilnog rješavanja problema. Ništa nije uzalud ako svijet može postati iole bolje mjesto. Budemo li šutjeli, oružje će uvijek naći načina da progovori.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
