Prije 28 godina u Engleskoj je održano Europsko prvenstvo u nogometu, prvo veliko natjecanje na kojem je nastupila Hrvatska. Bio sam jedan od reportera s tog turnira koji je po svemu bio senzacionalan. Engleska je kolijevka nogometa, nigdje kao tamo se i danas status nogometa(ša) tretira kao uzvišena priča. Nije to netko odlučio kroz više od 160 godina najpopularnije igre na svijetu, nego se spontano takav osjećaj razvio i ukorijenio kod stanovništva. Ne idu svi na utakmice, naravno, ne prate svi nogomet, ali u Engleskoj svi respektiraju taj svoj "izum".

Zeleni tereni u Engleskoj su po tradiciji fantastični. Onaj na Old Traffordu, kultnom stadionu Manchester Uniteda, gledao sam u više navrata dok sam u grupi EURA pratio Italiju, Njemačku, Rusiju i Češku. I jednog prijepodneva sam, igrom slučaja, uspio dočepati se tog travnjaka i osjetiti taj fluid nogometne povijesti, velikana igre koji su je stvarali. Travnjak je bio savršen. Mekan, zelen, travka do travke, ni milimetra zemlje vidljivo, te uz promišljanje koji su sve igrači tamo igrali, koje su utakmice za anale na njemu odrađene, lako se prepustite duhu te engleske uzvišenosti. Prekinuo je to urlik bijesa glavnog čovjeka za travu, koji posao u Engleskoj obavljaju najstručniji agronomi, najcjenjeniji majstori održavanja travnjaka, što se, vidi čuda, ogleda i u vrlo visokim im primanjima.

Najdraži grad

Nelagodu na praznom Old Traffordu pokušao sam kasnije razvodniti u jednom od brojnih restorana na stadionu, gdje sam "tog tipa" pokušavao udobrovoljiti isprikom i pintom piva. Prihvatio je kavu, jer ne pije na radnom mjestu. To je već bilo dovoljno za osjećaj da mi neće puno zamjeriti što sam gazio njima "svetu travu". Raspričali smo se o nogometu, Hrvatskoj i rekoh mu, ako ga nanese put u Pulu, bit ću sretan da ga mogu ugostiti i time dodatno kompenzirati moje nepoštovanje njegova travnjaka.

Tu mi je prvi puta opet prgavo kazao, "nije to njegov, nego travnjak Old Trafforda i Manchester Uniteda". I da popravim stvari, nahvalih mu fantastičan teren i, naravno, nesmotreno sam dodao kako je ta naporna i dosadna kiša u Manchesteru, koja dodatno rastužuje atmosferu u gradu, barem korisna njegovom poslu i rastu trave. Kakav gaf. Čovjek je ustao, zahvalio na kavi i pristojno mi kazao da ne može sjediti s nekim koji tako priča o njegovom gradu. Gospodski me otpilio i dao mi do znanja da unatoč stalnoj kiši, stalnim tamnim oblacima iznad grada, stalnom osjećaju negativne atmosfere, njemu je njegov grad najdraži i ne da na njega. Realno, u Manchesteru su rijetki dani kada nema kiše i zbilja iz fokusa onog koji dolazi s mora i prevlasti sunčanih dana, grad djeluje siv i turoban. No, u tom Manchesteru, govorili su mi kasnije i naši nogometaši koji su tamo živjeli i igrali, ima mnoštvo lijepih stvari, događanja, impozantnih građevina, rezidencijalnih kvartova, elitnih četvrti, mladenačkih đireva. I kao u cijeloj Engleskoj, to se vidi iz svakog kuta, postoji taj kult štovanja tradicije, starih građevina, stečevina.

Prvo europsko prvenstvo potvrdilo mi je da je Engleska posebna, ne samo nogometno. I da je Škotska prelijepa, a da je Irska osobita. No, to i sva kasnija putovanja po svijetu, najviše od svega su mi potvrdila kako je Pula jako lijep grad i kako je u njoj lijepo i ugodno živjeti. Bilo je, naravno, jako lijepo upoznati razne kulture i arhitekture svijeta, prirodne im znamenitosti i društvene dosege. Ima u tom svijetu fantastičnih stvari, fascinirajuće prirode, impresivnih građevina. No, svaki put u povratku kad bih ulazio s tršćanske ili riječke strane u Istru, osjećao sam tu pozitivnu energiju ovog podneblja. Kao što se emocija povratka kući zaigrala kad bi vidio tablu Pula, ili Zračna luka Pula.

Kad čovjek uzme u obzir da svugdje ima i lijepih i ružnijih područja, spoznat će kroz vrijeme i doživljaje, kako su upravo ljudi oni koji potenciraju osjećaj prve ili druge vizure. To što osobno obožavam svoj grad i regiju, može biti subjektivno, naravno, ali jačanje doživljaja njegove ljepote i ugode, privrženosti i pripadnosti, uvelike je pod utjecajem mentaliteta ljudi. Pula je u tom pogledu, kao i Istra, oduvijek generirala osjećaj pitomosti, pristojnosti i pozitivnog odnosa ljudi prema ljudima.

Vjerojatno je taj ukorijenjen stil života djelovao kao nešto normalno i što se podrazumijeva, pa ga nismo toliko doživljavali posebnim. Pogotovo u današnjim globalnim odnosima manjka socijalizacije među ljudima i raznim raslojavanjima, to je vrijednost koja još više strši. Sigurno je i taj doseg doprinio osjećaju više urbane razine Pule, te je često kompenzirao neke manje ljepše i ugodne stvari gradskih tijekova, stagniranja društvenog okruženja i svekolikih deficita u pristupima vladara razvojnim procesima na dobrobit zajednice. Eto, površan pristup sportu je primjer koji može dočarati navedene mane društvenog života grada.

Petak, 5. svibanj, bio je još jedan od službenih Dana Grada Pule. Jedan dan kada se dijele nagrade i priznanja, kada se ističu pozitive, kada u protokolima vrvi od izljeva privrženosti i ponosa pripadnosti gradu, kada u govorima sve djeluje ružičastije i barem ceremonijalno svekoliki akteri društvene Pule trude se odati dojam "male lokalne uzvišenosti" i suzdržavanja od jalovih, koliko prostih međusobnih "spuštanja" i prozivanja, dijeljenja po raznim partijskim i inim malim i lokalnim osnovama. Potom slijedi opet ista sitničava dinamika destrukcije u trajanju od 364 dana.

Istrina priča

Voljeti svoj grad, što je u stvari pandan voljenju života unutar zajednice koja ga čini, znači da bi se Dan Grada, simbolički i praktično trebao obilježavati tijekom cijele godine. I to ne na deklarativnoj bazi, nego djelima, svaki u svojoj domeni i dimenziji. Može se dogoditi da željene razine razvoja i uspješnosti ne budu dostignute, jer između ostalog to ovisi o sposobnostima i realnim potencijalima, ali kvaliteta pristupa u društvenoj arhitekturi upravljanja i življenja Pule ne bi trebala biti nauka.

Ljudi bi se trebali dogovarati jer svima to odgovara. Ljudi bi trebali raspravljati argumentima jer je to jedini način da se dođe do rješenja nečega. Ljudi bi trebali znati i slušati, a ne samo nametati svoje stavove. I naposljetku, ljudi bi trebali poštivati drugog, koliko god se ne slagali. Je, ne ide lako, svi sve znaju. No, jedini način kako se može funkcionirati u nastojanju da se ide naprijed je suradnja i uvažavanje. Svaki odmak od toga je stagnacija i put u nazadovanje.

Pula treba više konstruktivnosti, dijaloga, povjerenja i manje sirovog populizma. Samo tako će se vratiti prevlasti pozitivnog stava i glasnog pokaza privrženosti vrednotama koje su Pulu učinile višom razinom urbane priče, koju će više isticati iz drugih krajeva nego iz samog našeg okruženja.

U tom smislu neka je svima nama Sretan dan Grada, sa željom i nadanjem da će takvi biti i svi ostali dani u godini.

Nogometno gledano u tom kontekstu, Istra 1961 gostuje na Rujevici i jasno je da navijači maštaju da bi se ponovno upisalo bodove kao i prošlog listopada. No, ako Rijeka pobijedi, koja je objektivno najbolja u ovoj godini po učinku, to neće umanjiti sve dobro što je Istra 1961 učinila u ovoj sezoni. Ne samo po pitanju iskoraka u rezultatima, nego i ukupnom poslu razvoja i napretka po svim pitanjima. Među inima i po povratku publike na "Drosinu", po vrlo dobroj atmosferi na tribinama. Možda će nekom zvučati tek kao odraz lokal patriotizma, ali upravo je kroz Istrinu priču u ovoj sezoni afirmirana teza o pristojnosti i pitomosti, uvažavanju i respektiranju, više razine ponašanja u reakcijama na nepravde, u odnosu na neke "elite" HR nogometa, ali i širenju ideje privrženosti i pripadnosti Puli. Publika to očito prepoznaje, valjda će i oni koji se kunu u štovanje svojih građana, urbanih vrijednosti i suvremenim pogledima na svijet oko nas.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast