Nakon tragedije u Srbiji u kojoj je 13-godišnji dječak ubio osmero svojih školskih kolega i čuvara, ne stišavaju se reakcije. Javnost očekivano traži krivca, jer ovako nevjerojatne, sumanute događaje ljudski mozak po svaku cijenu želi racionalizirati. Svima će naime biti lakše ako se objesi neki Pedro, ako se kaže da smo svi mi zapravo sasvim normalni, ali se zbog nekog pojedinca ili skupine desilo to što se desilo. Ako se zaključi da se inače to ne bi dogodilo, da Pedro nije zajebao stvar, i da se više nikad neće dogoditi.

Mnogi, na primjer, upiru prstom u takozvani "sustav", što je obavezna meta i "go to" mjesto kada želite nekoga okriviti, ali ne znate točno koga. Pod "sustavom" se obično misli na javne institucije, od vodećih političara na dolje, odnosno sve one koji su po definiciji krivi kada se ne zna tko je zapravo kriv. U Srbiji tako ljudi zahtijevaju ostavke nekih ministara, iako je sasvim jasno da niti jedan ministar na svijetu nije mogao predvidjeti ni spriječiti ovakvu tragediju. Ali javnost to ne zanima i stoga bi ostavke dobro došle da se ljudi malo umire, pa imalo to veze s mozgom ili ne.

Osim u vlast i institucije, dakle u "sustav", prstom se upire u takozvanu "amerikanizaciju" društva, što je sasvim logično jer je Amerika zemlja s uvjerljivo najviše oružja po glavi stanovnika i bogatom tradicijom pucanja po ljudima bez pravog razloga. Zemlja je to u kojoj su, kao što znamo, ovakva i slična pucanja i masakri po školama postali gotovo pa normalna stvar.

Tvit Igora Rakočevića

Ako se mene pita, najbliže istini je došao nekadašnji srpski košarkaš Igor Rakočević, koji je jučer tvitao da živimo u izrabljivačkom društvu u kojem roditelji od posla i jurnjave za novcem nemaju vremena za djecu, u kojem je nastavnicima u školama potpuno oduzet autoritet zbog zapadnjačkih "dječjih prava", i u kojem roditelji dolaze u školu s advokatima i prijete tužbama ako dijete dobije lošu ocjenu.

U kojoj mjeri su ti problemi i trendovi plod "zapada", a u kojoj su se našli ovdje na Balkanu ipak našom krivicom, drugo je pitanje, koje u ovom trenutku nije ni važno. Ali da smo svi skupa poludjeli za novcem, odnosno nekim dobrobitima za sebe i svoje najbliže, da smo spremni na sve da bismo do toga došli, da ćemo se do posljednje kapi krvi boriti za "pravdu" (čitaj: za sebe i svoje), onakvu kakvom je isključivo mi shvaćamo, i da se mali Kosta Kecmanović, ubojica s Vračara, "samo" borio za sebe i za tu "pravdu" - onako kako ga je današnje društvo naučilo - e pa u tome, nažalost, ima jako puno istine.

Stoga je najzanimljivija rečenica iz Rakočevićevog tvita ona da roditelji u škole danas dolaze s odvjetnicima i prijete tužbama ako dijete dobije lošu ocjenu. To je, naime, još i blaža verzija, jer roditelji danas u škole obično dolaze sami, ali naoružani bijesom i bezobzirnošću, čvrsto determinirani da dobiju ono što žele, a to je obično neka viša ocjena za svoje dijete.

Nećete o tome nigdje čitati, ali već godinama se iz neformalnih školskih krugova može čuti da "mame i tate" više ne prezaju od ničega. Oni galame i prijete, urlaju i zapovijedaju, i nitko im se ne usudi suprotstaviti. Nastavnici obično popuštaju jer ne žele imati posla s napasnicima pa roditelj u pravilu dobije ono po što je došao. Ili drugim riječima - nije bio budala, nego se uspješno izborio za sebe.

Netko će možda pitati kakve to ima veze s uzimanjem pištolja u ruke i pucanjem u svoje kolege iz razreda, ali itekako ima. Jer kao što roditelji više ne biraju sredstva da bi izborili "pravdu", tako ih ne biraju ni oni koji od njih uče, a to su djeca poput Koste. Što god da je on mislio da čini, vjerojatno je bio uvjeren da je to pravda. Dakle, nije bio budala, nego se borio za sebe.

Nema bijega

Sve to ne znači da su Kostini roditelji krivci za ono što se dogodilo, niti da su oni svog sina odgajali na opisani način, ali da ga je izravno ili neizravno tako odgojila okolina, to je manje-više sigurno. Jer od okoline ne možemo pobjeći.

Okolina nas naime tjera da vozimo skupe aute i za njih dižemo kredite koje ne možemo vraćati. Tjera nas da trošimo pare i kada ih imamo i kada ih nemamo, da budemo obučeni u skladu s najnovijim modnim trendovima i da na stolove kafića odlažemo najnovije telefone kupljene na 60 rata. Ona od nas očekuje da se barem jednom tjedno kesimo na Instagramu s neke skupe večere, da jednom mjesečno odemo na neko skupo putovanje i najmanje jednom kvartalno, ako je ikako moguće, udarimo story s nekog javnog događaja na kojem su bile i poznate osobe.

A da biste došli do svega toga, u današnje vrijeme više nije nužno biti pametan i vrijedan. Ono što je nužno je gurati se, boriti se i ne biti budala. Potrebno je tu i tamo nekoga zajebati i preveslati, nešto muvati i lagati, prekršiti pokoji zakončić, pušiti onu stvar šefovima, gaziti podređene, biti dobar s moćnima i srati po nemoćnima. Potrebno je naslijediti neku tvrtku ili imovinu pa se kurčiti da ste dobri poduzetnici, iznajmiti zahod pa pišati u grmlje, imati te jebene pare pa da svi crknu od zavisti. I onda na koncu shvatiti da sreća zapravo nije tu gdje je uporno tražimo, ali je svejedno na istom mjestu nastaviti tražiti i dalje.

I da ne bi netko pogrešno shvatio - ovo nije kritika kapitalizma - već onoga u što smo mi na Balkanu taj kapitalizam pretvorili. Mnogo je problema došlo iz Amerike, ali mnogo smo i mi sami presolili. Pretvorili smo se u društvo vukova i ovaca u kojem više nema izbora. Moraš biti jedno ili drugo.

Ono što se Kosti Kecmanoviću vjerojatno dogodilo je da je u jednom trenutku poželio biti vuk.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast