Posljednjih tjedana, otkad su sindikalni lideri javnih i državnih službi počeli novi krug razgovora, pregovora i ucjena o većim plaćama za svoje članstvo, što je posve legitimna sindikalna akcija u postojećoj inflaciji i padu standarda, primjetan je još jedan do sada slabije vidljiv fenomen u hrvatskom političkom životu. Naime, iako svi sindikati i interesne skupine započinju pregovore s predstavnicima nadležnih resora, povišice su obećane tek nakon razgovora s predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem.

Liječnici nisu ništa postigli u pregovorima s ministrom Vilijem Berošem, ali povećanje je uglavljeno sa šefom pa sada i ostali, poput prosvjetnih radnika, medicinskih sestri i zdravstvenih tehničara i drugi žele u posjetu Banskim dvorima. AP jamči veće plaće u godini koja prethodi onoj superizbornoj, to je sve jasnije te je na ministrima, državnim tajnicima i ostalim visokorangiranim činovnicima da to provedu u praksu. Time je, zapravo, stvoren kult premijera kao superpolitičara koji uvijek nađe rješenje, odnosno novac za plaće i nema sumnje kako će takvi posjeti trajati sve do raspisivanja izbora. Ili do usporavanja inflacije i rasta standarda, što je manje vjerojatan scenarij.

Andrej Plenković se našao u takvoj neugodnoj situaciji svojom voljom i dosadašnjom politikom koju je vodio. On je redovito pristajao na zahtjeve koje su njegovi ministri, poznavajući stanje u blagajni, odbijali, te ih je tako dezavuirao. Ovih dana pokazuje se kako s njima, ministrima, uopće nema smisla razgovarati dok je AP široke ruke.

S druge strane, u svoje dvije Vlade Plenković je, zbog političkih razloga, korupcijskih afera i unutarstranačkih odnosa otpustio dvadesetak ministara. U sadašnjoj Vladi, od utjecajnih političara ostali su samo Davor Božinović i Oleg Butković, a prispio je i Branko Bačić. O svima drugima može se razgovarati kao o slabim karikama u vladajućem lancu. Za ministricu poljoprivrede Mariju Vučković i ministra zdravstva Vilija Beroša nekoliko se puta najavljivao odlazak, ministri Mario Banožić i Gordan Grlić Radman fotelju drže jer su žarači za raspirivanje vatrenih sukoba s državnim poglavarom Zoranom Milanovićem, dok su ostali zamjene otišlih, potrošenih i zaboravljenih ministara. Malo tko se sjeća iskompromitiranog Josipa Aladrovića ili Borisa Miloševića, a većina nikad nije čula za ministra Marina Piletića.

U takvom okružju jedino superpremijer Plenković ima mjesto koje jamči da njegova obećanja nešto znače. Kult premijera takvog utjecaja nije imao ni nekadašnji HDZ-ov ćaća Ivo Sanader koji je također volio o svemu sam odlučivati, a kamoli kasniji premijeri poput Jadranke Kosor ili Tihomira Tima Oreškovića.

Plenković se, u postojećoj situaciji može ponašati upravo onako kako radi – prvo kaže da su nadležni ministri, zatim nastane mala drama s epilogom – primi prosvjednike i dogovori povišicu za neku državnu ili javnu službu koja je to zatražila. Koliko će mu to pomoći u nadolazećim izbornim ciklusima, tek će se vidjeti. Ali, nema sumnje kako će sindikalni apetiti u javnim i državnim službama biti sve izraženiji.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast