Od nedilje do nedilje desilo se puno toga, no tek će činjenica da Istra 1961 ne može nikoga pobijediti otkad smo objavili pjesmu "Ča im delamo", biti povijesno zabilježena u rubrici "Vjerovali ili ne". Euforija, spektakl, Europa, ali onog osnovnog nema, pobjede ni u tragovima. Ništa drugo nije važno za povijest ovog našeg poluotoka i grada. Na žalost, čak ni spektakularna sjednica Gradskog vijeća Pule, na kojoj je prvi put u povijesti odbijen prijedlog za gradske nagrade, nije toliko bolan kao rezultati Istre 1961.

Iz jednog kazališta u drugo

Našiljili su se pulski vijećnici u borbi protiv Inicijative za Lungomare i zavukli si autogol, ali ta njihova odluka je manje povijesno važna od činjenice da su u Puli prvi put građani potaknuli referendum. To je povijest, a odluka da im se ne dodijeli gradska nagrada je šupačka gesta.

Eto toliko, ali sjednica je bila spektakl, bar meni. U vođenju sjednice predsjednica Vijeća mi je urnebesna, da je nema, trebalo bi je izmisliti. Te konstrukcije rečenica, ta želja za što bržim okončanjem točaka dovode me u situaciju da si pripremim grickalice, vince, robašpanju i guštam. Odvojio sam par sitnica, recimo više puta je išlo "moli vas" pa "molin vas", nešto manje se brojalo "šešnajst" pa "šeždeset". Kad god je predsjednica nekome poželjela uzeti pravo na repliku, ispalo bi da na to nema pravo. Gospođa koja sjedi pored nje i prati poslovnik šapnula bi "može, može, odgovoriti, ima pravo ne repliku", a onda bi ona rekla "moli vas, nemojmo, evo može, znan da može". Čak je jednom oštro odgovorila toj gospođi "nemojte se stalno ubacivati", a sve se to događa uz upaljene mikrofone.

Evo, već se unaprijed radujem svečanoj sjednici koja će se upriličili tradicionalno u Istarskom narodnom kazalištu. Raduje me što bi po protokolu i predsjednica Vijeća trebala otvoriti sjednicu i voditi je. Bit će veselo, što i priliči kada je u pitanju rođendansko slavlje. Nadam se da je "il capo di tutti i capi" Felipe Zorini kupio novi veštit jer mu je onaj (konobarski) od pasanega lita jamačno premali. Raste, u svakom pogledu, već se ponaša kao diplomat, gledao sam ga kako odrješito hoda s ministrom Erlićem. Valjda dok zajedno hodaju naš Fićo misli "kad si ti ministar, ja mogu biti predsjednik Vlade". Svaka čast svakom, ali pokraj takvih likova naš Zoričić može biti "glavnokomadujući" u NATO savezu.

No, vratimo se svečanoj sjednici Gradskog vijeća, bit će to festival uspješnih projekata, ekologije, ljubavi i svijetle budućnosti. Građani će se veseliti otvaranju Malog rimskog kazališta, bit će to kazališni dani, fin i kulturan narod s vodstvom u gradu koji živi teatar, s upravom koja ima kazalište u krvi, s predstavama na svakoj razini. Toliko ovaj grad voli predstave da se za svaki događaj podijeli besplatnih dvjesto karata. Zar im zbog toga treba prigovarati? Pa, samo sretna, kulturno obrazovana i zabavljena te opuštena gradska vlast jamči sretno, veselo i kulturno društvo. Iz jednog kazališta u drugo, sve uz pjesmu, sve uz balone, sve uz gozbu i svečarski ton.

Od sardele se teško nakrkati

Na žalost, na toj svečanosti neće biti Inicijative za Lungomare jer sam bio uvjeren da bi oni, i da su dobili Povelju grada, istu proslijedili suzdržanim vijećnicima na promatranje, neka je do sljedeće godine razgledaju i razmisle o tome kako ih je narod izabrao da se suzdrže, da ne glasaju, da se prave budale.

Samo dan nakon ove moje kolumne, ovog literarnog dragulja, ovog epskog djela koje će recentna povijest pamtiti kao zadnji krik radničke klase, kao skok s Uljanikove dizalice u fekalne vode naše prekrasne mediteranske rive, bisera Jadrana - nitko nema dva života, pa nemam ni ja, zato okačite kopačke o klin, nemojte par dana raditi ništa.

Još jedan Praznik rada i socijalne skrbi je pred nama, još jedan val izvještaja s proslava na kojima se izjedaju grahorice, na kojima se dijele sardele, na kojima se pije vino s dna kace. Još jednom ćemo slušati papazjanije kako je Praznik rada važan, kako je radnik svetinja i kako se ne radi o jugokomunističko-srboterorističkom blagdanu, nego internacionalnom blagdanu radnika, djelatnika, neimara i kako taj blagdan blaguje cijeli svijet. Svake godine se o ovom blagdanu očituju povjesničari, svaki od njih mora napomenuti da se ne radi o ljevičarskom derneku, nego da je to blagdan sviju nas iz pedeset i neke. Vjerujem da svi uživate u izvještajima iz Šijane, uživate vidjeti kako ozareni političari s kuharskim kapama na glavama dijele građanima grah, no od prošle godine u Puli se dijele sardele, to je taj pomak koji osjete i oni najsiromašniji. Od sardele se, naime, teško nakrkati. Grah je zasitan, prati nas još par sati nakon konzumacije, ima svoje nuspojave, a riba je zdrava, ali nakon sat vremena opet si gladan. Narod osjeti tu promjenu, radije bi skrkao dva tanjura graha s kobasicom, pet feta bijelog kruha, šta ostane u salvetu, nego sardele, još kad ih očistiš, ostane taman za mačku. Slabo je to, nije to za raju.

Raditi i loše zaraditi

Meni je folklor koji prati ovaj dan pomalo dosadio, uvjeren sam da rad ne treba slaviti, nema razloga slaviti nešto što je slabo plaćeno i što nitko ne voli. Tko voli raditi i pritom loše zaraditi? Nitko. Ja volim raditi na tome da ništa ne radim, to me tjera na aktivnost, na angažiranost, od jutra razmišljam o tome kako ću, kad sve odradim, moći odmarati. Ne radujem se poslu, nego odmoru, budimo realni, nismo Japanci.

Dragi moji radnici, dragi moji seljaci, čobani, arhitekti, dragi moji prijatelji, dobro se odmorite, shvatite da je odmor, ljenčarenje, plandovanje, iznad svake želje da vam požele posao, šefa, direktora, prireze, poreze, dakle, svi moji dragi, uživajte ovaj produženi vikend i zaželite sebi i svojima što više odmora, užitka, kupanja, to je puno bolje nego raditi za kiki riki, slušati neke budale kako ste uspješni i kako je vaš rad nešto za javno dobro. Pokušajte ponekad pružiti otpor, recite što mislite, nemojte biti suzdržani, niste stvoreni da biste šutjeli.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast