Davno, davno, u nekoj dalekoj zemlji, iza devet planina i mora, neki su ljudi krenuli u borbu za svoja radnička prava. Možda bi ovako započela bajka koju bi potpisala neka braća, pripadnici radničke klase, društvenog sloja koji je na ovim prostorima gotovo odavno pao u zaborav, barem u mislima onih koji bi ga trebali držati kao kap vode na dlanu. Bez ljudskog rada nema napretka ni u kojem smjeru.

Ipak, taj je društveni, dobri, stari radnički sloj itekako živ, iako ga se pokušavalo marginalizirati, zatrti i uništiti, a prethodno i vrlo dobro iskoristiti. Radnička klasa koja je nekoć na životu držala, pa i održavala bivšu Jugoslaviju, prije pola je stoljeća bila najbrojnija skupina društva. Dolaskom demokracije (koja se, izgleda, ovdje samo tako zove) i stvaranjem nove države, postali smo novo, finije i perfidnije robovlasničko društvo čiji radnici (robovi novog doba) posljednjih godina sve više otvaraju oči u spoznaji koliko uistinu vrijede. Nažalost, najčešće to spoznaju tek u tuđini, jer - poznato je - nitko nije bio prorok u svojoj zemlji.

Sve što nas okružuje, počevši od stambenih zgrada i obiteljskih kuća, naselja, institucija, a da ne govorimo o drevnim građevinama, mostovima, nadvožnjacima, vijaduktima - sve je to jednom netko osmislio i izgradio. Sjeme u zemlju također je netko posadio, zalijevao i uzgojio, zatim ubrao, prevezao i ponudio nam u obliku plodova, da bismo imali što pojesti. I ono što stavljamo na sebe, počevši od kozmetike, preko odjeće i obuće, pa do nakita, nečija je kreacija u koju su utkani deseci ili stotine sati rada. I sve je to prošlo kroz nečije ruke.

(Ne)radni učinak i kuknjava

Svaki rad ima smisla i treba ga jednako cijeniti, jer i onaj naizgled najmanji ili, kako ga često znaju zvati, najniži, bitna je karika u cjelokupnom društvenom lancu, bez obzira o kojem se aspektu radi. Dobro je poznato da ljudi koji rade poput mrava i(li) pčela, jednostavno šute i odrađuju svoj posao. Kuknjavi su općenito najodaniji i najskloniji baš oni koji se rada poprilično boje, nisu mu vični, dokoličare i ljenčare za dobre naknade i plaće, vječno uspuhani kako "imaju puno posla" i to u mjeri da "ne stignu disati". Mo'š mislit'. Takve može na radnome mjestu umoriti jedino razmišljanje gdje i kako potrošiti plaću, koju torbicu kupiti ili s kim se zapiti, tko je danas na tapeti za uredski trač i priče o životno sasvim nebitnim stvarima koje najčešće započinju s "Ti ne znaš?".

Kad bi se rad na brojnim mjestima uistinu plaćao po radnom učinku, a ne po činjenici da je netko s poslodavcem svojevremeno potpisao ugovor o radu na ovakvo ili onakvo vrijeme, mnogi bi već idući mjesec pali na vrlo niske grane, i to duboko ispod svake razine minimalca. Možda bi neki poslodavci zaista trebali dobro razmisliti o rezultatima svojih djelatnika, jer dok se, kao po već dobro uhodanom scenariju preslikanome na gotovo svim radnim mjestima, jedni satiru (uvijek isti!), a drugi (uvijek isti!) džabalebare, nema nam pomaka.

Nisam nikada bila u koži poslodavaca, a vjerujem da mnogima nije lako, pa ne znam ni kako tim silnim neradnicima stati na kraj. Vjerujem da postoje alati u vidu kontrola ili ocjene rada, pa tko ne zadovoljava, može ići kući ili na zavod, ali bojim se da mnogi poslodavci ovoj potonjoj metodi ne pribjegavaju, jer bi im lako poslovni prostor mogao ostati prazan.

Problem je što neradnici u svom praznom hodu u startu uspijevaju prodati priču o tome da padaju s nogu od posla, a kasnije se na te ljenjivce nitko više i ne oslanja pa umjesto njih potegnu oni koji ionako rade barem za dvoje. Te tračere i zgubidane bi netko stvarno konačno trebao opaliti po džepu, jer to ovdje, valjda, jedino pali. Pa kad si ne budu mogli priuštiti njima bitne stvari poput novih para cipela s njima važnim potpisom, neka sjede i plaču kao i ostala raja koja krpa kraj s krajem od mjeseca do mjeseca.

Praznik koji više nema tko slaviti

Proslave koje će u ponedjeljak uslijediti diljem zemlje nekad su imale daleko većeg smisla. Svima je uistinu bio neradni dan, okupljale su se obitelji i prijatelji na privatnim i javno organiziranim zabavnim i sportskim druženjima, pa se uz jelo, piće i smijeh punilo baterije za nove radne pobjede.

Kod nas se danas ljudi najviše vesele Prazniku rada, nostalgično popularnijem Prvom maju, kada je, kao što je to ove godine, u kalendaru ponedjeljkom, samo da ga mogu spojiti s vikendom. Toliko smo, dakle, radno nabrijana nacija, da već krajem godine, taman negdje pred Silvestrovo, započnemo kopati kao sumanuti po kalendaru za nadolazeću godinu, samo da vidimo kad ćemo što moći spojiti i kad bi nam bilo najbolje uzeti godišnji, da dobijemo koji dan ekstra.

I zato se počinjem pitati za koga je zapravo rezerviran praznik rada. Za naše radnike koji rade u Njemačkoj, Irskoj i šire, ili za strane radnike koji su zauzeli njihovo mjesto? Za one koji će se uskoro ubijati u sezoni po restoranskih kuhinjama s morem prekovremenih sati koji im neće biti plaćeni? Za uhljebe koji su se dobro, da budem pristojna, 'ustražnjili' da budu preplaćeni za ono što daju društvu? Ili, ipak za radnike koji će se i sutra šutke dignuti i bez riječi nastaviti činiti ono što znaju da će im donijeti kruh na stol? Za one koji uistinu rade i hrane obitelj, praznici su tek datum otisnut u kalendaru.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast