Rijetki su oni koji kao klinci nisu smislili barem jednu vragoliju ili spačku, ili barem sudjelovali u njoj. Bezazlene gluposti poput "organiziranja krađe" susjedovih trešanja, trčanje po kvartovima zvoneći na zvona po stambenim zgradama, pa skrivanje u nekom haustoru u kojem je, nakon trčanja, svako disanje bilo preglasno, tek su podsjetnici na neka davna vremena. Ili, u periodu ludog zaljubljivanja, nazivanje s fiksnog telefona neke simpatije i puštanje ljubavnih balada. Pa kad stigne račun za telefon idući mjesec praviš se da nemaš nikakve veze s tim.

Bilo je, doduše, i nešto gorih namještaljki; od upravo osmišljenih igara koje su za gubitnike podrazumijevale dobivanje "čvrge" u glavu, pa do onih gadnijih, školskih – od tučnjave do postavljanja igala na stolac učiteljici. Nakon takvih pothvata mogao si se sam ispratiti do kancelarije pedagoga i ravnatelja i nadati se da te neka žešća mjera neće dočekati i po povratku kući. A takvih se većina uglavnom još više plašila nego školskih.

I smišljanje isprika je bilo daleko kreativnije nego danas, a roditelji k'o da su svi redom završili tečajeve kod vodećih ljudi kakve tajne službe. Ništa im nije moglo promaknuti; pročitali bi ti svaki trzaj na licu ako bi te ulovili u muljaži. Na sam pogled roditelja ili učitelja, ako bi te uhvatili i u samom trenutku smišljanja kakve nepodopštine, crvenio bi se k'o paprika i ne bi ti palo na pamet ići dalje od misli.

Autoritet je nestao

Danas, čini se, ni govor tijela više nije kao što je nekad bio, pa djeca ulovljena u bezočnim lažima stoje pred optužiteljem jednako blijeda kao i prije razgovora. Nitko se ne crveni osim kad ga pukne bijes, nitko više nema srama, a autoritet je zaboravljena riječ. Ovo ubrzano ludilo zvano život koje se kaotično valja oko nas poput golemih oblaka koji se kotrljaju skupa s našim koracima, učinilo nas je društvom operiranim od empatije, a djeca i mladi, na kojima svijet ostaje (ili ono što će od svijeta ostati) trebali bi ga učiniti boljim mjestom. Iskreno, strah me i pomisliti kako će izgledati budućnost.

Puno puta dogodi se da se prisjećamo svojih najmlađih dana govoreći "Kad smo mi bili mali…", no čini se da danas to radimo iz potrebe, a ne tek puke nostalgije, pokušavajući prisjetiti na vremena kad su stvari bile daleko jednostavnije nego danas, iako se čini da nam je tehnologija olakšala stvari. Koliko god je s jedne strane odlično da nas od potrebne informacije dijeli samo klik miša, s druge strane ostale bolna spoznaja da više ne postoji ona draž otkrivanja svijeta najprije kroz pitanja i knjige, a onda uz beskrajno duge razgovore s vršnjacima, koliko god imali godina.  

Uvijek se vraćamo mislima u onaj dio života koji nam je bio najdraži, a najčešće su to djetinjstvo i mladost. "Svi to rade", reći će neki, "jer bi i sada htjeli biti mladi". Ne. Mi to činimo danas jer se svijet 21. stoljeća uistinu pretvorio u prijeteće mjesto u kojemu je najteža, najveća, ali i najvažnija zadaća – ostati normalan. Zreo čovjek prihvatit će sve svoje faze života s radošću i prigrliti ih, zahvalan što ga je svaka od njih nečemu naučila. Mladost, doba traženja sebe i traganja za vrijednostima koje ćemo prenijeti u konačnu fazu zrelosti, uvijek je varljivo doba. Ako u njemu nema putokaza, upravo je tada najlakše skrenuti s pravog puta.

Uloge i granice

Naši su roditelji imali odgoj bez previše filozofije, u kojemu su se jasno znale uloge i granice, pa si i pred punoljetnost bio itekako svjestan što ti se može dogoditi nakon 18. rođendana ako te uloge i granice prestaneš poštivati, vođen bahatošću i tvrdoglavim stavovima. Današnji odgoj je uglavnom internetski, pa već buduće mame, one čije se dijete još nije ni rodilo, već na ginekološke preglede dolaze s unaprijed uspostavljenim dijagnozama i širokom lepezom mogućnosti vođenja trudnoće, a od liječnika valjda još ne traže samo da im novorođenče mahne iz trbuha dok ga gledaju na najmodernijem uređaju.

Problem je što te danas nitko neće pustiti na miru da odgajaš svoje dijete kako hoćeš. Znaju one "mamice" iz "neke tamo grupe na Fejsu" bolje od tebe što tvome djetetu treba, a i tebi. A onda i tvom mužu i cijeloj obitelji. A imaju i savjet za prijateljicu. I za tvoje trepavice i potencijalnu novu torbicu. I svašta nešto od velike životne važnosti. Strahota.

Djeci (a bome i nekim roditeljima) trebaju jasni znakovi na životnoj stazi. Putevi ne moraju biti utabani koliko bismo htjeli da budu; svatko mora pronaći svoj način kako ih iskrčiti za sebe. Ono što je najvažnija zadaća roditelja, odgojno-obrazovnih ustanova, pa i društva u cjelini jest ne zaboravljati na prave životne vrijednosti i osvješćivati djecu od najmanjih nogu, ali i jedni druge na one svakodnevne, već zaboravljene, pa i iščezle stvari: pozdraviti onoga tko pored tebe prolazi u zgradi, pomoći starijima, ustupiti im mjesto u gradskom prijevozu.

Osim imbecilnih izazova na, za mlade zaglupljujućim, društvenim mrežama treba organizirati izazove volontiranja, pomaganja u udrugama osoba s invaliditetom, izazove odsutnosti od ekrana i provođenja vremena u obiteljskom okruženju.

Život je tu, sada. Ne odvija se tek kada ukucamo korisničko ime i lozinku. Događa se našoj djeci, našim obiteljima, kolegama. Nama. I ne hrani se virtualnim smećem, već ljudskim dodirom i živom riječju.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast