Prije izvjesnog vremena dobio sam vrlo zanimljive materijale instituta za nogomet iz Ženeve. Obrađivali su trendove u najpopularnijem svjetskom sportu, nudili okvire u kojima se igra(či) razvija, odavali stanje (sve bolje) infrastrukture, golemi napredak u školama i drastično povećanje ulaganja u ženski nogomet. Onima koji imaju prilike, a vole nogomet, sugerirao bi da pogledaju neku značajniju utakmicu ženskih liga u Francuskoj, Španjolskoj ili Nizozemskoj te Ligu prvaka. Bitno ćete promijeniti percepciju o ženskom nogometu.

Mentalitet gledatelja

Logično je da navedene trendove, koje uz obradu podataka spomenutog instituta možemo uspoređivati i nadopunjavati nizom dokumentiranih projekcija iz FIFA i UEFA, generiraju značajna ulaganja. Kad se ljudi normalno dogovore oko nečega, stvore financijsku bazu za projekt, onda je stvar njihove sposobnosti koliko će trebati vremena za realizaciju tih ciljeva. Prije sedam godina, primjerice, slušao sam kako je Gianni Infantino, kao svježi predsjednik, vrlo jasno najavljivao da će se posebno pozabaviti ženskim nogometom. I eto, sedam godina kasnije, napredak je senzacionalan. Dakako da su financije jedna od ključnih stavki kada se nešto nogometno (sportski) treba razvijati. No, ako postoji novac nije sigurno da će se pravilno utrošiti, da će programi biti kvalitetno sprovedeni. Postoji li jasan proces razvijanja, čvrsta ideja i upornost u provedbi, onda su male šanse da nešto ne uspije.

Svaka takva priča, naravno, ovisna je i o dimenzijama u kojima se taj proces odvija. FIFA i UEFA su bogate i nameću trendove napredovanja temeljem hijerarhije i zarada. Spustimo li se svakom stepenicom niže, od državnih do lokalnih, proporcionalno se smanjuju dimenzije ulaganja, ciljeva, a povećavaju vremena za ispunjenje svojih ambicija. Prije nego se osvrnemo na domaću verziju mijenjanja trendova, pristupa i mentaliteta, spomenuo bih jednu grupu tih podataka, jer će jednostavnije pojasniti upravo tu lokalnu nam priču.

U obradi 30 država i njihovih liga (UEFA ima 55 članica) tretirana je i tema posjeta na stadionima. Ona je aktualna već duže jer su mijene u svijetu komunikacije promijenile i život nogometnog sporta. Ljudi danas mogu putem TV-a, mobitela i inih tehnoloških platformi pratiti nogomet uživo praktično non-stop. Nedvojbeno je to utjecalo na mentalitet gledatelja širom Europe, jer je taj komoditet počeo biti prihvatljiva alternativa i za one koji su strastveni ljubitelji doživljaja na tribinama. U zapadnoj Europi, pogotovo u velikim gradovima, postalo je i teško doći do ulaznica. Ne samo zato jer su skupe, nego i iz razloga što ih nema na raspolaganju. U klubovima tipa Manchester i slični, postoje liste čekanja na pretplatu, gdje ima onih koji već 4-5 godina ne mogu dočekati svoje mjesto.

No, vidljivo je širom Starog kontinenta da su vizure stadiona u mnogim državama drugačije u odnosu na 1980/1990-e i prvu dekadu 2000-tih godina. Podosta je praznih mjesta, odnosno tribina, gdje više nema onog kompaktnog ispunjenja svih stolica.

U Hrvatskoj je pad gledanosti, u odnosu na prijašnje dekade, očit. Kod nas postoje mnogi uzroci doživljaju praznina na tribinama. Prije svega valja reći da i u vrijeme bivše države nisu stadioni bili uvijek puni, naprotiv. Uglavnom su takvu vizuru odavali u derbijima unutar velike četvorke, ili važnim dvobojima borbe za vrh, Europu i ostanak u ligi. Dakako da je prosjek posjeta bio bitno veći nego danas u manjim državama koje su nastale na prostoru bivše Juge. U tom kontekstu HR nogomet ima manji broj gledatelja zato što nas je bitno manje, Baza je, naime, 3,8 milijuna ljudi. No, problem HR nogometa su i razne devijacije u funkcioniranju, natjecanju, očajna infrastruktura, demotivirajući standard za gledatelja na tribini i, naravno, loš standard stanovnika. Tome treba pridodati i spomenute globalne terete, diktat televizije, komfor kućnog gledanja utakmica i slično.

Kad stvari analiziramo površno onda će se zaključivati da je HR nogomet premalo praćen uživo jer, kažu neki, to ljude ne zanima. One koje je zanimalo su, kažu, stariji i sve manje u mogućnosti dolaska, a mlađi ne razvijaju tu naviku. Vjerojatno nečega u toj procjeni ima, slično kako se tretira i priča o novinama i njenom odumiranju pod teretom on-linea. U spomenutoj obradi podataka dopala me i ljestvica tih 30 država i liga o posjeti stadionima u odnosu na broj stanovnika. U tom kontekstu Hrvatska (3,8) se nalazi na 16. mjestu gledanosti. Primjerice, iza nje su Francuska (65 milijuna ljudi), Poljska (37,7), Rumunjska (18,9), Švedska (10,3). No, zanimljivo je da su ispred nje Norveška (5,5), Island (0,3), Luksemburg (0,7), odnosno da je najgledanija u odnosu prodane ulaznice po glavi stanovnika Škotska (5,5 milijuna ljudi). Znači, nije interes u Hrvatskoj toliko loš, nego je pravi problem što nas je malo. Zato aktualnih 3-4 tisuće gledatelja u prosjeku djeluje solidnije nego što su opći dojmovi doživljaja naših stadiona, kao što je točno da bi moglo biti i više bez obzira što nas ima malo. Za to, između ostalih preduvjeta (bolji stadioni, veći standard, privlačniji sadržaji oko utakmice) nužna je i promjena mentaliteta, to jest razvijati atraktivniji nogomet.

Urbana scena Pule

Spustimo li priču na lokalnu nam razinu, i posjeta Drosini često se doživljava siromašnom. Često je kriterij prosudbe vezan i za vremena bivše države, što nije pravedno, jer tada je bilo i više stanovnika, drugačiji život i k tome su procjene posjeta bile odokativne. Posjete na Drosini su, kao i u svim stvarnostima nogometa i gradskih okvira tipa Pule, promjenjive. U ovoj sezoni, kroz 15 utakmica prosjek na tribinama bio je nešto malo iznad dvije tisuće gledatelja, što je 4 posto stanovništva. S obzirom na vremena, osipanje stanovnika, pad standarda, starenje "starih" fanova i procese koji donose odmak mladih u druge sfere društvenog života, ili odlaske u Europu, taj prosjek je vrlo dobar za pulsku stvarnost. Štoviše, dojam je da se "hvata" solidna baza stalnih gledatelja. To se prepoznaje i po posjećenijoj Drosini, ali i po sve jačem odjeku Istre 1961 u društvenom životu Pule, među djecom, a i među pripadnicama ljepšeg spola, sve brojnijima na utakmicama. Naravno da procesi promjena doživljaja na Drosini ne idu preko noći. Kao što smo više puta analizirali, ljudima treba ponuditi prije svega kontinuitet stabilnosti kluba i u natjecanju. Potom trebaju osjetiti da se postupno napreduje i steći povjerenje na dugu stazu, a što se može generirati i kroz sve produktivniju omladinsku školu.

Istra 1961 je ove sezone iskoračila u onome što najviše doprinosi širenju nogometne energije u okruženju, a to je rezultatski iskorak garniran modernijim nogometnim pristupom. S dolaskom Gonzala Garcije, nakon početnih skepsi, prepoznala se želja i rad na promjeni mentaliteta. Istra 1961 više ne igra bunker i na kontre, pa što Bog nogometa da, nego protiv svakog suparnika ide na pobjedu. U granicama svojih mogućnosti osvaja bodove, ali te su granice ove sezone pomaknute naprijed involviranjem u borbu za Europu i velikim pohvalama iz cijele Hrvatske. Neovisno uspije li se ove sezone ili ne, a realno će biti teško među četiri, Istra je napredovala i s time cijela atmosfera i paradigma o ovdašnjem nogometu.

Čisto radi ilustracije, nikad se nije osvojilo 18 bodova u 13 susreta s velikom četvorkom (5-3-5), što je visokih 46 posto uspješnosti. S ostalih pet suparnika manje je uspješnosti (40%), s 19 bodova u 16 utakmica. No, to je i pokazatelj da je proces napretka u tijeku, jer se ne može odmah u prvoj sezoni iskoraka računati na sva poboljšanja. Pri tom treba ostati čvrsto na zemlji, jer su ti procesi napredovanja tek počeli biti opipljivi, ali je to dugoročna trka. Suština priče je da se stvara dobra platforma da bi pulski prvoligaš mogao biti, uz svoje vjerne navijače i rastući odjek u okruženju, ono što urbana scena Pule treba. Prepoznatljivost i faktor privrženosti svome gradu. I kad gubi, s takvom percepcijom Pula i njen nogomet dobivaju.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast