Kažu ljudi da smo dosad po mnogočemu mogli biti kao Švicarska. Sudeći po nekim pravilima koja vladaju u Švicarskoj, čisto sumnjam da bismo mogli živjeti po njima. Ipak smo mi i suviše slobodni u kreiranju vlastitih (a tek tuđih!?) života, pa bi nam švicarski način života vjerojatno loše sjeo. Bilo kako bilo, u mnogim smo se granama već davnih dana mogli u potpunosti isprofilirati. Jedna od njih je svakako i turizam.

Generalno gledajući, nije da loše stojimo s turizmom, dapače! Od svega što ode u državnu blagajnu, upravo turizmu možemo biti itekako zahvalni. No, najveći problem je što, iako od njega imamo višestruke koristi, često ni sami ne znamo što bismo s turizmom. Brdo ljudi bi se htjelo njime baviti, tek toliko da si popuni budžet, misleći da je baviti se ovom granom tek tako - lako.

Iako svaka od naših regija ima svoje specifičnosti i adute koje neki, nažalost, nisu prepoznali niti ih znaju iskoristiti do kraja, ako smo se već odredili kao turistička država, ipak je Jadran u tome najjači. Iako, koplja se lome oko toga kakav turizam uopće želimo, održivi ili elitni. Može li opstati kombinacija te dvije opcije, ipak treba prepustiti stručnjacima. Činjenica je da su diljem Istre u posljednjih 10, 15, pa i više godina, niknule brojne vile s bazenima, kuće s apartmanima i vikendice čiji su vlasnici svjesno krenuli u takva ulaganja nadajući se dugoročnom uspjehu, ali i brzoj zaradi.

A brzoj zaradi nadali su se i svi oni koji su, glumeći žabu koja je vidjela da se konj potkiva, sami digli nogu. U Puli ih je nezanemariv broj. Takvi su čak išli do mjere da su svoje garaže (pa i šupe!) prenamijenili u male stambene objekte u nadi da će ubost' koju kunu, a sada euro, od gostiju koji dolaze odmarati na istarski jug.

I kao da Pula i prije nije slovila za jedan od tri najskuplja grada u državi, mnogi njezini sugrađani kao da su odlučili izbrisati njezin nekadašnji identitet isključivo vojnoga grada i pretvoriti je u turistički.

Malo po malo, Pula bi itekako mogla biti jedno od brutalno prepoznatljivih turističkih središta u cijeloj zemlji, jer - realno gledajući - ona to još uvijek nije. Neki od aduta koje posjeduje, čak i da njezini stanovnici ne čine ništa po pitanju promocije grada, naslijeđeni su. Iznimno bogata kulturna baština kao akcent, trebala bi biti popraćena i suptilnim sadržajima.

Jedan od turističkih identiteta svakako je i gastronomija. Ne putujemo u Pariz najesti se talijanske tjestenine niti je tražimo, primjerice, u turskim gradovima. Autohtonost u svemu, pa tako i u kulinarstvu, ono je što moramo ponuditi gostu i to za prihvatljivu cifru.

Nitko nije prešao pola Europe da bi za kerefeku od deserta platio 15 ili 20 eura, pogotovo ako se radi o četveročlanoj obitelji. Ali svaki gost u Istri rado će probati fritule ili kroštule po pristojnoj cijeni. Gost u Istri želi pojesti tanjur maneštre, ili kakve druge domaće delicije na koju sve više zaboravljamo, glumeći da smo nešto što nismo. Dizanjem cijena u nebesa, kako hrane, tako i smještaja, postiže se gadan kontraefekt. Deviza "deri dok možeš" dugoročno nikako ne može opstati. Ni za pojedinca, ni za turizam općenito.

U konačnici, ne treba našem turizmu puno filozofije. Jednostavnost, autentičnost i cjenovna pristupačnost. A i dodatan osmijeh nikoga neće osiromašiti.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast