Nekoć se radi nje punio Goli otok, zbog nje su ginuli znani i neznani junaci, a čitave neregrutirane vojske ljudi učinit će sve da je se zatre, uguši, ubije, okrene na svoj mlin ili jednostavno negira. Ona je - istina. Ili je volimo ili mrzimo. Kod nje sredine jednostavno nema.

"Šuti, da te netko ne bi čuo" ili " Nemoj to govoriti okolo" samo su neke u nizu rečenica koje se na ovim prostorima slušaju već desetljećima. Unatoč burnoj povijesti i brojnim, pa i poprilično represivnim režimima kroz koje smo prolazili, od kojih je svaki zahtijevao svoju verziju istine, posve je zavaravajuće misliti da je cenzura činjeničnog stanja nešto što pripada prošlosti.

Cenzura je, međutim, u današnjem svijetu posve povezana s friziranjem realnosti. Mnogi ne bi htjeli da ih se u potpunosti zaobiđe, nego samo da ih se prikaže u najboljem mogućem svjetlu. Dakako, tome i služe šminka i fasada. No, ono što je ispod toga rijetko se sviđa i onome koji gleda vlastiti odraz u zrcalu. Ista stvar je i s pokušajima manipuliranja činjenicama. Crno je crno, bijelo je bijelo. Svo sivilo koje se proteže između njih na neki se način i može objasniti nijansama, ali dvije krajnje točke su takve kakve jesu. I treba ih nazvati pravim imenom.

Obmane su osuđene na propast

S jedne strane stoje ljudi koji se boje da će istina izaći na vidjelo, evidentno je krijući iz vlastitih interesa, koji god oni bili. Na drugoj strani su oni koji istinu znaju, no mnogi od njih se ne usude prevaliti je preko usana bojeći se opravdane odmazde onih prvih. U konačnici, i jedni i drugi samo (p)ostanu žrtve vlastitih strahova, ali i nezrelosti.

Bez obzira je li riječ o poslovnim odnosima u kojima se nerijetko i poslodavci i djelatnici bave stvarima koje se uglavnom ne odnose na opis radnog mjesta, ili o vezi u kojoj s vremenom i jedan i drugi partner opravdava svoje i tuđe postupke, pa bili oni i najgori, negiranje istine prije ili kasnije završi isključivo velikom katastrofom. Toj katastrofi prethodi upravo nevjerojatno velik uloženi trud samo da bi se prikazalo lažno stanje stvari, o čemu god da se radi. I premda svi znaju da laž donosi jedno veliko klupko zmija koje se obavijaju oko vrata i na kraju udave, ipak se toliki svjesno i duboko zapetljavaju u to klupko, zavaravajući sami sebe da se to davljenje njima neće dogoditi.

Zaista onda ostaje tajna zbog čega nam je toliko lakše prigrliti neistinu, a istini rezervirati mjesto pod tepihom. Laganjem prvenstveno obmanjujemo sami sebe, a takvo stanje je unaprijed osuđeno na propast. No, iz nekog (auto)destruktivnog razloga uporno ustrajemo u takvoj praksi na neodređeno vrijeme.

I koliko god lagali u privatnom životu, taj se modus operandi automatski pretače u sve naše odnose, ulazeći tako i u polje profesionalnosti koja se, realno, objektivno dovodi u pitanje. Jer, ako je netko u stanju ustrajati u plasiranju neistina među članovima obitelji, pretpostavljajući da su u pitanju osobe koje bi mu trebale biti bliske, kako li će tek izgledati njegovo radno okruženje? Ima li na radnim mjestima na kojima caruju lažljivci uopće prostora za ikakav zdravi rast, ili je ono unaprijed osuđeno na propast? Pitanje je u potpunosti retoričko.

Istina boli, ali manje od laži

Zbog čega je imperativ današnjice postao guranje istine pod tepih, što nam je ujedno i najdraža aktivnost? Čega se toliko bojimo? Hoće li nas netko osuditi ako priznamo da imamo problem? Hoće li nas bojkotirati ako krenemo u njegovo rješavanje? Bojimo li se da će se uistinu srušiti svijet ako se uvjerimo u vlastitu slabost i priznamo si da ipak nismo toliko jaki, nezamjenjivi i neuništivi?

Zbog čega se tako grčevito držimo prokušane metode laži, iako znamo da ćemo jednog dana od njezine ruke na neki način skončati i mi, a i naša priča koja jednostavno ne drži vodu?

Oni koji jednom skupe snage i hrabrosti, jer istina ne podnosi kukavičluk, moći će s lakoćom odahnuti kada odluče istini pogledati u oči. Činjenica je da istina boli, no sigurno manje boli od trenutka kada nam laž uništi život.

Bitno je osvijestiti da i sitna laž dugoročno može prerasti u stijenu koja će nas pritiskati gore od ikakvog tereta. Misleći da smo nekoga "baš dobro preveslali", zaboravljamo da zapravo muljamo sami sebe. Bolje je, dakle, izabrati istinu kakva god ona bila, nego se prepustiti laži, koliko god nam se učinila benignom. Dobra laž ne postoji, baš kao ni kreativni nered. Nered je nered, a laž je samo bezočna laž. I točka.

Lažni sjaj, divno prezentirani sadržaji, filtrirani ljudi i savršeni životi su naprosto golema obmana u kojoj, eto, mnogi obožavaju živjeti. Štoviše, ni ne znaju za drugo. U današnjem svijetu živjeti istinu, govoriti je i pisati, teže je nego u vrijeme kada je Goli otok postajao boravište mnogima koji su se usudili otvoriti usta da bi je izrekli.

Ona biblijska rečenica "Istina će vas osloboditi" čisti je dokaz da je život po njoj gotovo isto što i Sizifov posao no, koliko god po njoj bilo teško živjeti, ona je jedini ispravan put. Jer, veličina tepiha za neke količine laži jednostavno - ne postoji.

Povezane vijesti

• Da ne živimo na moru, tko zna kada bismo si mogli priuštiti ljetovanje
• 'Ko to tamo peva?
• Jedna od njih, žena s roza vrpcom