Dalaj Lama tražio je od dječaka da mu posiše jezik. Reakcije javnosti diljem svijeta su šok i nevjerica, premda su neki spominjali mogućnost montaže), a u međuvremenu je upućena i nemušta isprika dječaku i obitelji te time otklonjena svaka sumnja u autentičnost. Podsjećam da je riječ o nobelovcu, duhovnom vođi Tibetanaca, kojeg brojni ljudi i izvan njegovog nacionalnog i vjerskog korpusa jednostavno obožavaju. Citiraju se njegove riječi, a on sam postao je sinonim mudrosti, duhovni autoritet, dok brojni zadivljeno prate i upijaju sve što govori, kao da je riječ o potpunoj neupitnosti svega što predstavlja.

I onda se, glavom i bradom (i jezikom), pojavi taj prizor. Poludite u trenutku, gledajući tu gadljivu scenu u kojoj jedan starac traži da mu mali dječak posiše jezik. Bez razmišljanja, uletjeli bi u ekran i bijesno istom tom vremešnom starcu od 87 godina, izbili Dalaj na jednu, a Lama na drugu stranu. Nakon što pokušate umiriti bijes, zapitate se kako to da dijete nije instinktivno snažnije reagiralo, a znamo kako djeca znaju reagirati ako im netko radi ono što im se ne sviđa. Odgovor se, nažalost, nameće sam po sebi, ali još ću ga malo, za potrebe teksta, odložiti sa strane.

Malo me što može iznenaditi do te mjere da kad su u pitanju "svjetske face", a koje neki obožavaju, izgovorim one riječi: "nikad to ne bih pomislila za njega/nju!" Reći ću i zašto. "Dižemo pojedine ljude u visine pa se čudimo što im onda izgledamo mali i nebitni." Ovaj je citat tako bolno primjenjiv i plastično opisuje što ne valja u cjelokupnoj svjetskoj slici. Podložni smo idealiziranju običnih smrtnika, pogrešivih ljudi od krvi mesa koji nam ništa ne duguju, a mi se ponašamo kao da mi njima vječno nešto dugujemo. Svakakvih je tu karaktera, a nerijetko i vrlo upitnih ponašanja. "Predmet" obožavanja nije nimalo odgovoran za naš, posve očit, gubitak dodira sa stvarnošću, kao što nije odgovoran ni što nije ispunio naša očekivanja. Tko nam je kriv što se klanjamo?!

Zato nas ne treba iznenađivati izostanak dječakove reakcije. Niti svih onih dječaka i djevojčica koji nisu reagirali kada su ih neprimjereno dodirivali neki naši "duhovni autoriteti". Ti su im likovi predstavljeni, najčešće i od samih njihovih roditelja, kao osobe od posebnog ugleda. Djetetu je već puno prije oduzeta moć da propitkuje, da se pobuni i sruši sliku okrunjenog obožavanjem. Neka je skupina ljudi, duboko se klanjajući, poslala jasnu poruku, a dijete je instruirano na poslušnost i strahopoštovanje, bez mogućnosti ijedne sumnje. Time postaje "idealna meta" predatorima ili neki budući sluga pokorni.

Zašto neke ljude dižemo na tron, bez imalo kritičke zadrške, kao što druge lako valjamo po blatu; taj mi fenomen oduvijek golica maštu. Dovoditi sve u pitanje i biti oprezno kritičan nije uvijek ugodna pozicija, ali je potrebna i nužna. Ako nismo imali sreću da nas odgajaju slobodoumno te su nas cijelog života učili da se nekome klanjamo - vjerskim, ideološkim ili nekim drugim idolima, teško ćemo shvatiti da smo uhvaćeni u mrežu naučenih uloga i izostanka jasne detekcije.

Nema savršenih, nema bezgrešnih i besprijekornih, ali ima vrlina i mana, a mi ih moramo znati prepoznati. Kada to shvatimo, ovaj nam život postaje manje opterećen, a čovjeka volimo taman koliko zaslužuje. U jednom trenutku će nam se svidjeti, već u drugom nam njegov postupak može zasmetati. Međutim, ako ga podignemo na visinu ptičje perspektive, ne možemo mu ništa, a on će nam se elegantno po*rati na glavu. Samo zato jer može. Poštovanja, naravno, treba imati uvijek i onda "ukoliko se drugačije ne dokaže", ali obožavanje je toliko neobjektivna kategorija da smo, kad mu robujemo, potpuno neuvjerljivi braneći neobranjivo. Je li to put u nihilizam, zapitat će se neki. Nije. Izostanak obožavanja samo su otvorene i žive oči. Ne dajmo na njih. Vrlo je važno da nam ništa ne remeti periferni vid.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast