U prazničnom raspoloženju, kad se čovjek malo opusti, draže mu je pogledati u okvire dobrih priča. Nije u rezultatima sve. Nekad ili često, kako tko gleda na stvari, socijalna komponenta, zdravi pristup razvoju mladih ljudi, afirmacija gradskih identiteta, družba ljudi već su više nego dovoljni profiti sportskih djelatnosti.

Prošlog tjedna razgovarao sam sa Katarinom Marić i Katarinom Pocedić, vrlo aktivnim djelatnicama Povijesnog i pomorskog muzeja Istre. One su se upustile u vrlo složenu, ali zato i vrlo vrijednu akciju priprema izložbenog postava na temu koja (ni)je nogometna. Ideja je da se kroz priču o više od 100 godina nogometa u Puli zapravo priča o razvoju grada i njegovoj vrlo dinamičnoj i turbulentnoj svakodnevici unutar više država i društvenih zbilja.

Taj je projekt vrlo zahtjevan dijelom i zato što se donedavno nije baš imalo obilja u sportskoj dokumentaciji. Što starije vrijeme to je teže naći prava pisana svjedočanstva, a da ne govorimo o manjku snimaka i video materijala. 

Dvije Katarine

Ovom prilikom pozvao bih sve one koji imaju ikakve nogometne memorablije, od fotografija preko opreme (lopte, dresovi starih klubova, privjesci i slično), do inih stvari i vjerodostojnih priča koje mogu upotpuniti slojevito ukupnu priču o tome kako je bilo u nogometu, Puli, njenom životu i razvoju, da se priključe akciji.

Jer to je postav svih Puležana i Puležanki, a ne samo inicijativa organizatora. Dvije Katarine, koje su iskazale ogroman entuzijazam za tu priču, što je zbilja dojmljivo u kontekstu sporta koji je, predugo, bio doživljen ekskluzivnim klubom muškog roda. Osobno mi se jako dopala osnovna ideja, koja ima želju da svaki ovdašnji stanovnik, kad iziđe iz PiP muzeja, osjeti ponos što je Puležan.

U tom svijetlu smatram vrlo pozitivnim prilogom afirmaciji "pulskog" odnosno promicanju identiteta ovog grada, inicijativu Istre 1961, nazvanu Dani nogometa Branko Bubić. Mislim da svi čitatelji Glasa Istre znaju tko je bio Buba, i što je sve učinio za ovdašnji nogomet. No, Buba je bio i Pula.

Odličan nogometaš, autoritet kao dužnosnik, a pored tih sportskih vrlina bio je autentični Puležan. Iz Ližnjana, gdje je imao svoja (obiteljska) imanja i fazu života, Branko Bubić je sebe smatrao izvorno dijelom Pule i tako se ponašao svih 50-ak godina koliko smo ga imali sreće doživljavati na Gradskom stadionu i u okruženju. U Ližnjanu je Buba sahranjen prošle godine, nakon što je u 24. danu lipnja iznenada preminuo. Imao je 67 godina i svi oni koji su ga poznavali imaju slične emocije kad god ga se spominje. Nedostaje, jako nedostaje.

Kad su u Istru 1961 stigli Baski, u prvim razdobljima nisu imali baš lokalnu osjetljivost. Možda jer su nepovjerljivi po prirodi, možda zato jer su to loše izražavali, ili možda zato što se još nisu bili udomaćili u ovoj sredini. Baski su, kažu, iznimno štovatelji (svojih) starih običaja i jezika, pa je utoliko bilo čudnije da ne bi vodili računa o domaćem mentalitetu, ljudima i tradicijama.

No, kako je vrijeme prolazilo i na tom su planu iskoračili, koliko se objektivno može. Jer ima i "lokalnih" koji po navici veslaju uzvodno kad je u pitanju pulski nogomet. I sport općenito. I gradski identitet, također.

Istra 1961 će 14. i 15.travnja organizirati manifestaciju Dani nogometa-Branko Bubić. U pitanju je dvodnevna priča, u kojoj će se prvi dan održati predavanja i paneli za trenere, nogometnu struku uopće, s praktičnim demonstracijama treninga. Prestižnost ovoj inicijativi daje učešće La Lige, Udruge španjolskih prvoligaša i drugoligaša, koja se smatra jednom od najjačih u svijetu.

Nakon prvog edukativnog dana, drugog će se odigrati prigodan omladinski turnir, na kojem će nastupiti Gorica, Lokomotiva, Rijeka, Koper, Domžale i domaćin Istra 1961.

Mišljenja sam da bi Buba sasvim sigurno bio zadovoljan ovakvim pristupima. Kad god smo diskutirali o nogometu, složili bi se da su naša djeca talentirana kao i sva druga u Hrvatskoj, ali da nemaju istu pažnju, pristupe i podršku.

Kad sam tretirao Bubu kao sportskog djelatnika, uvijek bi mu kazao da je veliko priznanje Puli to što ga u cijeloj Hrvatskoj doživljavaju kao vrhunskim znalcem nogometa i klupskim dužnosnikom. Na to bi mahnuo, ali bi uvijek dodao, trebamo stvarati nove trenere, i pogotovo sportske djelatnike. Pula je, zbog svoje nogometne zapostavljenosti u desetljećima prije, ali i zbog težina prvih 15-20 godina Prve HNL, bila deficitarna kadrovima.

Kontinuitet prvoligaške Pule, sve bolji rad u Poreču, Labinu, Pazinu, Rovinju, Bujama, samo su potvrda da ima nogometnih zanesenjaka ali i djelatnika koji nemaju što zavidjeti u znanju kolegama iz ostatka Hrvatske.

Manifestacija u kontekstu razvojnih programa mladih igrača, ali i stručnih te općenito sportskih kadrova, lijepa je memorija za Bubu. Ostajem uvjerenja da je zaslužio neko "čvrsto" imenovanje da bi i dalje živio Bubin duh pripadnosti Puli i Istri. Onaj koji je odolio pozivima iz drugih regija, kako u vrijeme igranja, tako i dužnosničkih godina, koji je poštovao sve druge, ali je najviše gotivio domaće.

Solarni paneli

Pozitivnim treba uokviriti i jednu naoko ne-sportsku inicijativu, ali je usko vezana za tu društvenu djelatnost. Naime, Pula Sport je ušao u realizaciju projekta gradnje solarnih panela na krovu Domu sportova Mate Parlov. Tamo će se, na 90 posto površine postaviti 960 solarnih panela, što je proizvesti elektranu snage 400 KW. Investicija od 475 tisuća eura je kvalitetno prezentirana Fondu za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, koji je u taj projekt osigurao prilog od 186 tisuća eura.

Kada se do ljeta završi postavljenje panela, to će biti prirodno pokrivanje jedne trećine energetske potrošnje sportskog kompleksa na Verudi. Investicija bi se trebala isplatiti za sedam godina. U svakom slučaju, ovakve inicijative su suštinski pokazatelj kako stvarati nove vrijednosti, pratiti trendove i doprinositi zaštiti okoliša. Konkretno, učinkovito i bez govorancija, koje su same sebi dovoljne.

Činjenica jest da su i u Istri 1961 imali ideju da se na sličan način "podigne" krovna konstrukcija istočne tribine na Drosini. U razgovorima s HEP-om došlo se do zanimljivog projekta, da se na krovu te tribine postave solarni paneli, što bi kao investicija "pokrila" gradnju natkrivenog istoka. To što se sada radi na krovu Domu sportova potvrđuje da su takve ideje dobrodošle.

U pozitivnoj energiji gore spomenutih priča, teško je, ipak, ne osvrnuti se na jednu, možda i simboličnu, činjenicu odnosa Pula - sport. Naime, Grad je odlučio spojiti komunalne tvrtke Tržnica, Fratarski, Castrum Pula 97 i Pula Sport. Oni koji su kompetentni vjerojatno mogu lakše argumentirani što je plus takvog spajanja. Ono što bode oči u tom projektu to je seljenje administracije svih tih tvrtki u Domu sportova Mate Parlov. Kažu odgovorni da je to u cilju racionalizacije troškova, pa će se poslovni prostori tih subjekata dati u najam. Mislim da i taj "detalj" pokazuje kako je zapravo periferno doživljeno pitanje sporta u Gradu Puli.

Dom sportova bi, po nekoj logici, trebao služiti sportskim organizacijama, udrugama, klubovima, savezima, a ne da u njemu uredske prostorije zauzima birokracija komunalnih tvrtki. Ona naime, birokracija, može funkcionirati svugdje, ali sportske organizacije ne mogu. Iritira činjenica da će u sportskom kompleksu uredovati administracije, a da vjerojatno ima mnoštvo klubova i sportskih organizacija koje nemaju zadovoljavajuće prostore za svoja vodstva i okupljanja. 

Sport naravno nije profitabilna djelatnost. Svako tumačenje koje u tom pravcu pokušava objasniti zašto se nešto sportsko mora nadopuniti vanjskim sadržajima, ili zašto mu se pretpostave komercijalni interesi (najmovi ugostiteljskih objekata, najmovi borilišta…), ukazuje da društveno okruženje nema dovoljno senzibiliteta za svoju sportsku obitelj. Vjerojatno i zato ona u pulskom okviru djeluje često disfunkcionalna.

Povezane vijesti

• Puležani kao turisti u Puli
• Valjak života… i naš Buba
• Vjerodostojnost se ne nameće, ona se prepoznaje ako postoji