Da je u prvom dijelu tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je započeo Hitlerov nacistički uspon na vlast u Njemačkoj, kojim sretnim slučajem prošla ideja bezuvjetnog pacifista i velikog znanstvenika Alberta Einsteina o osnivanju Lige naroda, međunarodne organizacije s vlastitom, nadnacionalnom vojskom, koja bi osiguravala globalni mir, možda ne bi došlo do Drugog svjetskog rata, porobljavanja, pokoravanja, osvajanja i uništavanja, ne bi nastala ni Nezavisna država Hrvatska, kao marionetska tvorevina na daljinskom upravljaču i brzom biranju ludog njemačkog kancelara s komičnim brčićima i dušom demona, dok bi Ante Pavelić i dalje bio budala kakva je i dotad bio, seksualni objekt svoje žene, ali i ljubavnik supruge jednog svog suradnika.

Da je dobrohotni, mudri Einstein nadvladao brojne budaletine oko sebe, naivce koji su povjerovali Hitleru, ali i morone koji su mu se iskreno divili i slijedili ga poput pokornih psića na organizirano klanje svega nearijevskog, danas bi živjeli u nekom drugom i boljem svijetu, bez NDH kao teškog povijesnog nasljeđa za Hrvate. No povijest nije ispisana kako bi netko htio, nego onako kako se moralo dogoditi, pa danas, 78 godina od kraja rata koji je trajno promijenio arhitekturu Europe, jedna od onih tema na kojoj se hrvatski narod dijeli, i još se više s njom suočava, opet postaje aktualna.

Tema je to s kojom prosječan Hrvat ne zna što bi sam sa sobom. Radi se, dakle, o tome da kontroverzni poklič "Za dom spremni", kojem je mjesto u historijskoj ropotarnici, i dalje izaziva reakcije. Složit ćemo se, odmah i na prvu, da Hrvatska ima većih briga od ustaša i ZDS-a.

Ipak, svrbi u cipeli i mota se po glavi treba li tu asocijaciju na ustaški režim i ustaške zločine konačno maknuti iz javnog prostora. I to tako da se veličanje ustaštva i upotreba ZDS-a konačno stave u adekvatan zakonski kontekst. Ili možda treba, kao i dosad, ustašiziranje uzvikivanjem "Za dom spremni" ostaviti u sferi prekršaja. Što bi, definitivno, bila fatalna pogreška.    

Tamna strana

Ustaše su se u Drugom svjetskom ratu, neovisno o srpskoj političkoj hegemoniji u ondašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, bez i najmanje sumnje svrstale na krivu, tamnu stranu. Hrvatski je narod zbog toga dijelom i opravdano odgovoran, desetljećima se boreći s kolektivnom grižnjom savjesti za zločine režima. Ljaga bačena Hrvatima u lice još se cijedi niz obraze. Katarza je, unatoč svemu, došla gotovo do samog kraja. Na scenu sada stupaju Sabor i vlast HDZ-a.

Kroz nove zakonske odredbe, o čemu se upravo vode saborske rasprave, potrebno je, samo, ili "samo", izvikivanje i iscrtavanje ZDS-a prepoznati kao kazneno djelo, nedozvoljeno, neprobavljivo nedjelo, uvredljivog, besmislenog, nepotrebnog sadržaja koji, nažalost, asocira na svu brutalnost i bestijalnost Pavelićevog režima. U obračunu sa svojim žrtvama NDH se dokazivala nacistima kao nasilnik i silovatelj pred skupinom isto takvih, želeći, međutim, biti i veći papa od pape. Figurativni nasilnik i silovatelj otišao je u dokazivanju daleko, dalje nego što su i šupci i klimoglavci oko njega očekivali te mogli podnijeti.

Tako su se, sramote li goleme i srama li beskrajnoga, i sistematični Nijemci zgražali bezobzirnim provođenjima eliminacije nepodobnih u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Kako je onda moguće da se u Hrvatskoj isticanje ustaških pozdrava i znakovlja, kad se zna što je pod tim simbolima učinjeno, i dalje tretira tek kao prekršaj za koji se, istina, po novom prijedlogu mora platiti kazna od 4.000 eura, ali se za to i dalje ne ide u zatvor. Rasprave u Saboru oko potencijalno novih odredbi koje novčano kažnjavaju, ali suštinski ipak toleriraju ZDS, ne idu na čast Hrvatima kao većini, jer se sve manjine - srpska, židovska i romska - kao kolektivne žrtve groznih ustaških zločina, imaju pravo osjećati jadno i poniženo.

"Za dom spremni" se u kontekstu širokog prakticiranja tijekom Drugog svjetskog rata može dovesti u direktnu vezu s ondašnjom Pavelićevom šovinističkom, rasističkom, ksenofobnom i institucionalno homofobnom politikom. Nasuprot tome, ZDS u Domovinskom ratu nije imao takvo značenje. Uglavnom. Postoje, nažalost, ružne iznimke. No više je to bio bojni poklič kojim se ubijao strah i povećavala hrabrost. Taj i takav psihološki efekt bio je izraženiji od političkog i ideološkog.

Mizeran je broj hrvatskih vojnika iz Domovinskog rata koji se identificirao s ustaškom politikom. A opet, u rat se ne ide sa Čopićevom "Ježevom kućicom" ni Saltenovim "Bambijem". Bez obzira na to što su percepcija, upotreba i smisao ZDS-a u Domovinskom ratu bitno drugačiji od apsolutno negativnih asocijacija u Drugom svjetskom ratu, stradanja od ustaške ruke od 1941. do 1945. poklič su toliko kontaminirala i učinila ga neprihvatljivim da je sada, valjda, došao trenutak njegovog izbacivanja iz bilo kojeg oblika javne upotrebe.

Zato bi se kao, dominantno hrvatsko društvo, trebali kloniti bilo čega što bilo kojoj manjini može stvarati nelagodu, ili čak zvučati prijeteće. Istodobno bi odustajanjem od ZDS-a recentna politika poslala simboličnu poruku kojom se moderna Hrvatska odriče bilo kakvog identificiranja s politikom NDH. S druge strane, to nipošto ne bi umanjilo odgovornost komunističkih vlasti u poslijeratnim desetljećima, kad su brojne greške i zločini bili tabuizirani.

Riječi Dida Kvaternika

Rođen u Njemačkoj 1879. kao Židov, a umro 1955. u američkom New Jerseyu, Albert Einstein kao čovjek širokih shvaćanja, slobodouman, slobodoljubiv, pacifist koji se bunio protiv svakog oblika tiranije koja je ugrožavala slobodno mišljenje, i to od nacizma, preko staljinizma do makartizma, savršeno je komunicirao političke krize uoči Drugog svjetskog rata, kojeg je anticipirao prepoznajući u Hitleru tiranina kakvog svijet ni prije ni poslije nije imao priliku upoznati. Uz bok Hitleru stao je Ante Pavelić. Na dan 10. travnja 1941. godine Hrvatska je postala NDH, satelit u orbiti Sila Osovine, fašizma i nacizma.          

Jednom prilikom, ustaški pukovnik Dido Kvaternik, prvo suradnik pa suparnik Ante Pavelića, okupljenima je rekao: "Srbi su vjekovni neprijatelji Hrvata. Slobodni zidari i Židovi su krivi za sve zlo na tom svijetu.

Cigani su pak partizanski špijuni. Svi su vrlo dobro organizirani. Ako ih se terorom ne ukroti, podići će ustanak i poništiti nas." Ante Pavelić i NDH Hrvatsku su istrebljivanjem manjina stigmatizirali do te mjere da i danas, kad ne zna za kojim argumentom posegnuti u međudržavnim odnosima, autokratski srpski predsjednik Aleksandar Vučić, par excellence diktator 21. stoljeća koji Srbiju gura u bezdan antidemokracije, samo podsjeti na Jasenovac i ZDS. Valja tada odšutjeti i poklopiti se ušima.

Zato sam za ustaše… i njihov odlazak u Manituova vječna lovišta.

Povezane vijesti

• Irena Hrstić – žena koja je završila gradnju pulske bolnice jer joj je Plenković vjerovao
• Old boy, Damir Kajin
• Buridanov magarac Zoričić