Tko ne zna da su se još u bivšoj Jugoslaviji brojni pregledi u bolnicama i 'preskakanje stepenica' da bi se brže stiglo u operacijske sale plaćali alkoholom, bombonijerama i dinarima, taj je ili strahovito naivan ili sretan. Neopisivo sretan. Zašto? Zato što nije bio ozbiljno bolestan ni on sam, niti itko od njegovih najbližih. Jer, da nekim slučajem nije bilo tako, kod brojnih doktora nikada ne bi upalilo ni buđenje empatije ni prisjećanje na Hipokratovu zakletvu koja nekima još uvijek služi k'o i ona položena u JNA - baš ništa. Bez popisa darova koji su pojedini liječnici još tada doslovno naručivali od roditelja bolesne djece ili djece bolesnih roditelja, moglo se učiniti ništa drugo do prepustiti slučaj - smrti.

"Bogovi u bijelom", kako ih je davno opisala moja draga prijateljica koja je s bolešću svojih roditelja doživjela priču koja zaobilazi tek rijetke, zadnjih su godinu-dvije pali na tjeme, osvijestivši da su i oni sami prolazni baš poput pacijenata koji im s vremenom postaju tek broj. Dakako, čast iznimkama kojih uvijek ima, pa tako i u ovom pozivu.

Kamo ide hrvatsko zdravstvo - pitanje je, što bi se reklo, za milijun dolara. Odgovor, međutim, nema baš nitko. Ni medicinske sestre i tehničari od kojih su mnogobrojni ovoj državi rekli zbogom, ni liječnici kojima je dosta ne samo potplaćenosti, već prvenstveno degradiranja i lošeg tretiranja u ne tako dobrim uvjetima rada. Prekovremeni neisplaćeni sati, dežurstva koja traju od nemila od nedraga, tek su kap u moru frustracija koje se u zdravstvu talože već dugo, a koje su jednom morale eskalirati. I jesu. Prosvjedima, najavama štrajka, otkazima koji su u našim bolnicama postali svakodnevica, a ne više vijest.

Zdravstvo, baš kao i svaki sektor u ovoj zemlji, drže entuzijasti. Pa kamo onda odlazi to zdravstvo? U privatnike, izvan granica zemlje, pa čak i izvan struke. U Istri se mnogi od njih odlučuju na rad u turizmu. Kad je riječ o novcu, za mjesec dana u turizmu, kažu, mogu zaraditi duplo više nego s noćim dežurstvima i vikendima u bolnici. Nije za osuditi. Ljudi idu gdje im je bolje. No, kolektivno se možemo zapitati koliko je zdrav sam sustav zdravstva da ljudi iz njega bježe kao od kuge. Ostaju samo oni koje drži ljubav prema pozivu i oni koji nemaju kamo.

Ljudi koji iz javnih zdravstvenih ustanova odlaze u privatne, razloge dolaska objašnjavaju u daleko manjem stresu i količini posla za isti ili veći novac. Stres u današnjem svijetu kola našim životima poput najvećeg otrova pa nije čudo da je i za djelatnike u medicini najveći okidač za izlazak iz sustava.

Što je najluđe od svega, teško je pronaći uzroke za ovakvo stanje, a nezahvalno tražiti krivce. Najjednostavnije i najlakše bi bilo optužiti vrh, na kojoj god se on razini nalazio: ravnatelje bolnica, domova zdravlja, ali i one na čelu nadležnog Ministarstva. Jedna osoba teško može ili jednostavno ne može snositi krivnju za teret koji je, budimo iskreni, malo po malo dodavan na pleća čitavog sustava doslovno desetljećima čiju cijenu, na kraju krajeva, uvijek plaćaju pacijenti. A upravo zbog njih čitav sustav i postoji.

Nije za sve probleme u našem zdravstvu kriv Vili Beroš. Činjenica je da je on samo naslijedio ogroman, prljavi tepih s gomilom problema ispod njega. Epizoda s koronavirusom, u kojoj su ministra djeca crtala s junačkim plaštem, samo je odgodila suočavanje s neizbježnim: izvući hrpu ispod tepiha s desetljećima nagomilavanim problemima, a onda vidjeti hoće li se s njome moći uhvatiti u koštac. Sada je na medicinskim djelatnicima red da kažu je li uspio ili ne.

Na hrpi ispod tepiha nalazi se i dopusnica svih onih koji su godinama prešutno odobravali plaćanje za rad. Točnije, njihovi dokumenti nisu bili prihvaćani na natječajima (ionako najčešće namještenima za odabrane, što je javna tajna), osim ako su bili podebljani nešto manjim papirima, točnije novčanicama. Neke zdravstvene ustanove imale su "prešutne" iznose koje su potencijalni zaposlenici nudili ravnateljima da bi uopće ušli u sustav. (Zdravstveni, nažalost, nije iznimka.) Nije tome baš tako davno da se nitko ne sjeća, a svjedoci tih događaja uglavnom sada vade krv i dijele terapiju po Irskoj, Njemačkoj, pa i šire.

I opet danak takvoj praksi sada plaćaju pacijenti. Osuđeni na beskrajne liste čekanja u nadi za boljim zdravljem i spašavanjem vlastitog ili života člana obitelji, prisiljeni su plaćati privatne zdravstvene usluge da bi dobili dijagnozu, pregled, savjet i(li) terapiju. I sve to košta puno više od bombonijera i vina.

No, što je s onima kojima džep nije toliko dubok? Sve i da budu beskrajno strpljivi i do kraja vjerni javnom zdravstvenom sustavu, pravo pitanje više nije hoće li s vremena na vrijeme moći otići kod privatnika ili hoće li se liste čekanja produžiti u beskraj. Nije čak pravo pitanje ni tko je za čitavu situaciju kriv, kada će se krivac detektirati i tko će probleme riješiti. Ne! Pravo pitanje je sljedeće: hoće li nas, nakon prosvjeda, štrajkova, otkaza i reformi, više uopće itko ostati liječiti?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast