IDS-ovac Marin Lerotić jučer je u Saboru održao jedan od svojih bljutavijih govora, da ne napišemo nešto gore. Tema mu je bio Uljanik, odnosno mogući dolazak češke tvrtke CE Industries u Pulu, a glavna Lerotićeva poruka je da novi vlasnici moraju nastaviti brodogradnju i ne smiju ovdje proizvoditi oružje. Potom je malo, radi reda, opleo po Vladi i rekao, otprilike, da je država dopustila propast Uljanika i sada nikako ne smije dopustiti propast brodogradnje.

Taj Lerotićev govor klasični je primjer političkog populizma i dodvoravanja, koji proizlazi s jedne strane iz manjka konkretnih ideja, a s druge iz još većeg manjka, ili bolje rečeno nepostojanja hrabrosti, da ne kažemo muda.

Jer, Lerotić je rekao sve ono što će paušalno pomisliti prosječan birač, a to je "ne damo brodogradnju" (premda brodogradnje u Puli više nema), "nećemo oružje" (premda je oružje nakon turizma možda i najveći hrvatski biznis) i "dolje Vlada" (premda jedino i isključivo zahvaljujući gigantskom strpljenju i simpatijama Vlade Uljanik Brodogradnja 1856 uopće postoji). Da, upravo tako - odnos Vlade Andreja Plenkovića prema toj pulskoj tvrtki ne da nije loš, nego je spektakularan. Jer tko bi drugi već godinama trpio da bivši radnički tribuni vode firmu na način da je jedna od glavnih djelatnosti rentanje prostora dobivenog u koncesiju od države, da istovremeno pune kancelarije zaposlenicima za koje nitko ne zna što im je posao, te da ozbiljne brodogradnje nema ni na vidiku.

A kad je u pitanju oružje, suludo je titrati na najniže emocije, nekakav kilavi pacifizam u svijetu u kojem će, kako kažu vlasnici CE Industriesa iz obitelji Strnad, trebati 10-15 godina da Zapad popuni zalihe streljiva poslane ukrajinskoj vojsci. Ako Lerotić možda nije čuo, vrlo blizu hrvatske granice vodi se bespoštedni rat, a zabijanje glave u pijesak i glumljenje pečurki sigurno nam neće pomoći. Jedini korak dublje u populizam bio bi da je rekao da bi na prostoru Uljanika umjesto oružja trebalo proizvoditi cvijeće.

Lerotiću međutim to sve nije važno jer iznošenjem tih istina može samo navući bijes javnosti, pa mu je puno lakše, poput svojih kolega možemovaca iz neslužbene oporbene koalicije, pjevati hit pjesmu koju svi žele čuti. Velike politike i veliki političari međutim nikad nisu nastali veslajući nizvodno, nego uzvodno, ali to je Lerotićev problem.

Jer da ima muda, rekao bi istinu, koliko god teška bila. Rekao bi da je Uljanik propao ne zato što se Vlada nije pobrinula za njega, nego zato što su financijski rezultati tvrtke bili katastrofalni. Rekao bi da brodogradnja jest slavna prošlost Pule, ali nije budućnost, jer je ta bitka odavno izgubljena od Kineza i ostalih koji brodove proizvode bolje, brže i efikasnije. Rekao bi da je došlo vrijeme da se još jedna osoba zaposli u Uljanik, i to operater kugle za rušenje, koji će sravniti sa zemljom sve osim dizalica i možda još ponekog simbola, i zgrada koje može iskoristiti novi vlasnik. Rekao bi da taj silan prostor usred grada treba svesti u realne gabarite unutar kojih će se odvijati proizvodne djelatnosti novog vlasnika, pa ako je to plan, i proizvodnja oružja. I na koncu, rekao bi da sve ostalo treba prenamijeniti u stambeno-turističke sadržaje, pa da i Pula, kada je već Uljanik morao propasti, dobije novi atraktivan kvart na moru.

Ali, da ćemo čuti takav govor, to možemo samo sanjati.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast