PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO
Na smrti djece nitko ne smije skupljati političke bodove!
Hrvatski sabor (ilustracija) / Helena Mostarkić Gobbo
Ono što jedan roditelj njegovatelj proživi samo u jednom jedinom danu, prosječan čovjek, a kamoli saborski zastupnik u svome zaštićenom balonu, ne može ni zamisliti. Većina ljudi, razumljivo, o većini stvari, ili bolje reći stanja, niti ne razmišlja dok se ne dotiču njihovog života. No, valja biti svjestan da je život satkan od mnoštva neizvjesnosti i da se svakome od nas može dogoditi doslovno - sve.
Roditelj njegovatelj jedna je od pozicija na kojoj se nitko ne bi želio naći. Ipak, život ih je odabrao kao neopisivo snažne i neustrašive borce koji se svim snagama, iz dana u dan, i tako svaki dan, bore za svoje vlastito dijete. Doista je nezamisliva i običnim riječima teško opisiva sva silna logistika koju ti hrabri ljudi moraju osmisliti i realizirati samo da bi proveli u djelo najobičnije dnevne stvari koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo.
Elementarne potrebe poput spavanja, higijene, uzimanja jela i pića, disanja, hodanja i govora, koje većina nerijetko doživljava kao kakav prokleti teret koji im se često "ne da" činiti, u životima ovih ljudi pravi su blagoslov. Jer, unatoč realnim teškoćama u svemu navedenome, roditelji njegovatelji sa suzama radosnicama svakodnevno slave svaku prospavanu noć, svaki gutljaj, svaku riječ, pokret i treptaj. Čak i ako je samo jedna od njih sve što će se ostvariti toga dana.
Ali kao da život pred njihovu svakodnevicu nije stavio dovoljno prepreka, za dodatnu stijenu na plećima pobrinuli su se naši "krasni" zakoni, izlučevine frigidnih ureda naše administracije i nedostatak suosjećanja većine naših saborskih zastupnika koji malo bi, a malo ne bi išli u njihovu korist.
O tome da se roditelje njegovatelje nakon gubitka djeteta ne bi trebalo (niti smjelo, pobogu!) tjerati na burzu rada, nego im se zajamčiti primanje naknade barem onaj vremenski period koji je to zajamčeno i saborskim zastupnicima nakon prestanka mandata, tragično je i raspravljati. Ipak smo kao društvo miljama daleko od mogućnosti da jedno posve ljudsko pitanje ne pretvorimo u političko blaćenje, ne birajući pritom ni riječi, a niti sredstva.
Kako onda objasniti jednu od izjava koja se unutar zidina zgrade na Markovu trgu izrekla pod izlikom da će upravo povratak na posao roditelja njegovatelja nakon smrti djeteta zapravo pomoći da brže prebrodi svoj gubitak?! Nikako!
Postoje pitanja u kojima bi trebala biti važna jedino i isključivo gola ljudska empatija. Ne vladajući, ne oporba, ne neutralni! Ovo je tema koja mora postati i ostati prioritet cjelokupnog društva, a ne bojno polje na kojemu politički oponenti skupljaju jeftine poene. Jer, na smrti djece političke bodove ne smije skupljati nitko!
Roditelji njegovatelji osobe su, baš kao i svaki drugi roditelji s normalnim stavom prema roditeljstvu, spremne doslovno iskrvariti za svoju djecu. Oni se nikada neće veseliti položenoj maturi, upisanom fakultetu ili kakvom drugom uspjehu, ali njihova radost zbog nevjerojatnih postignuća radi malih, a tako velikih svakodnevnih uspjeha svoje djece, trebala bi biti svačija radost.
Pažnja koju roditelji njegovatelji dobiju na kapaljku nije njihov cilj, jer oni i nisu u potrazi za pažnjom. Oni samo šalju tihi vapaj u ime svoje djece za koju se boje što će biti kada ne bude njih. Jer, manjkavosti zakona i propisa za njihove živote ne nude rješenja.
Prozor u svijet tih heroja su jedino oči njihove djece. Oči zbog kojih i oni žive crpeći, kada je potrebno, i posljednji atom snage. Oči koje će se možda jednom zatvoriti prije njihovih i zbog kojeg će poželjeti da ni njih samih nema. Koliko nečovječan zakon mora biti da im ne dopusti ni pristojno vrijeme za tugovanje?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
