Kako se mijenjaju (ne)radne navike sve većeg broja stanovništva, nesumnjivo smo stigli do točke da smo uspjeli, barem donekle, kolektivno progledati na temu radnih uvjeta. Barem iz perspektive djelatnika.

Priča o temi ugostitelja iz središnje Istre koji se požalio da se za rad u njegovom objektu od 25 nezaposlenih sa Zavoda na razgovoru pojavilo tek četvero kandidata iako nudi plaće od više od tisuću, odnosno dvije tisuće eura, prešla je granice Poluotoka. Dva su moguća objašnjenja za takav rasplet. Iz perspektive radnika, gotovo nijedna plaća nije dostatna za ono što odrade, a s poslodavčeve točke gledišta, cifra je sasvim pristojna. Dapače, odlična!

Kako je članak Glasa Istre virtualno otputovao izvan granica poluotoka, tako i reakcije čitatelja kolaju diljem zemlje. Jedni se prisjećaju vremena kad su raznorazni poslodavci i poduzetnici s njima uglavnom komunicirali putem ucjene "Ako nećeš ti, ima 'ko 'oće", prezentirajući netom ponuđene uvjete rada poput, najblaže rečeno, ispunjenja nekog nedostižnog sna svakog radnika. Neki idu do te mjere da s dozom ironije govore o vremenu kad se, posebice u turizmu, bez problema mogla naći "hrpa robova" koji su radili i po 16 sati dnevno. Treći, pak, poručuju poslodavcima, da bi se za taj novac u ugostiteljstvu i moglo raditi, pod uvjetom da se radi, zakonski predviđenih, osam sati dnevno.

Prema najnovijim podacima prosječnih plaća u kategoriji turizma i ugostiteljstva, kod nas konobari zarađuju prosječnih 1.035 eura mjesečno, a kuhari 1.282. U zemljama koje su nam u posljednjih nekoliko godina postale alternativne domovine stvari stoje malo drukčije.

Tako se u Njemačkoj, kamo su iz naše države odselili deseci tisuća radno sposobnih ljudi u potrazi za boljim sutra, prosječne plaće konobara kreću u iznosu od 2.513 eura, dok kuhari u prosjeku zarađuju oko 270 eura više od njih. U obećanoj zemlji Irskoj prosječna konobarska plaća iznosi 2.289 eura, a kuharska 2.539. Susjedi Slovenci konobare prosječno plaćaju 1.254 eura, a kuhare tek nešto iznad stotinu eura više. Brojke su jasne, a dobar su pokazatelj i svi oni koji se, uz tek poneki rijetki izuzetak, više ne vraćaju u Hrvatsku.

Vlada opća pretpostavka da se poslodavcima teza "Ako nećeš ti, ima 'ko 'oće", toliko puta ponavljana u prošlosti, sada vraća poput bumeranga ili poput hladno servirane osvete. Na taj ih način, posve hladnokrvno, jednostavno 'otpili' većina radnika, ako se uopće i pojavi na razgovoru za posao.

Čini se da su oni, koji iz nekog razloga ipak nisu iselili iz zemlje, počeli cijeniti svoj rad do te mjere da su posve preokrenuli ona vremena kada se njih ucjenjivalo. Oni su sada ti koji određuju uvjete rada i plaće. Vjeruju da njihov rad vrijedi više, da prekovremeni sati trebaju biti adekvatno vrednovani i da ne moraju pristati na golo iskorištavanje.

Jedini problem nastaje kada poslodavac ne pristane na njihove uvjete, vjerujući da još uvijek "ima ne'ko 'ko će radit' ako oni neće". Što je najluđe od svega - i ima. Pitanje je samo: do kada?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast