Otkad je preuzeo upravljanje Pulom gradonačelnik Filip Zoričić ovdašnjoj je javnosti, svojim simpatizerima i biračima, svim građanima svoga grada neovisno o njihovom porijeklu, ideološkim stavovima i stranačkim preferencijama, obećao štošta i realnog i nerealnog, i onoga što će doista ostvariti, i onoga što neće ni milimetra pomaknuti s mrtve točke, no ne zato što je politički lažljiv, prevrtljiv ili nedosljedan, nego zato što je politika sama po sebi, pa još začinjena specifičnim hrvatskim dodacima, sve samo ne aktivnost kreativnih, posloženih i posvećenih ljudi, već nešto čime se, iako srećom ne baš uvijek, bave oni koji negativnom selekcijom kadrova sebe ne mogu pronaći, ili ih nitko drugi ne želi, u nečem pametnijem i društvu korisnijem.

Gradonačelničke mandate, gdje god ih gradonačelnici obnašali, uz neizostavne afere, skandale, nepotizme i kojekakve slične ili drugačije marifetluke, ako je malo sreće obilježavaju i epohalni potezi poput infrastrukturnih projekata, gradnje monumentalnih objekata, sveučilišnih kompleksa, bolničkih centara, škola i vrtića, vrtova i trgova, cesta i šetnica uz more.

Duhovna ostavština

Personifikacija modernog gradonačelnika svog doba svakako je bio Većeslav Holjevac. Vodeći Zagreb od 1952. do 1963. godine prebacio ga je preko Save. Po tome je pamtljiv i cijenjen, kao i po očuvanju Zagrebačkog velesajma, na što tadašnji službeni Beograd nije gledao blagonaklono. To sa Zagrebom, Savom i Velesajmom Holjevčevo je političko, životno i gradonačelničko nasljeđe. Moderno, uvriježeno, to se naziva legacy - ostavština koju pulski gradonačelnik Zoričić, recimo to tako, tek stvara.

Postoje projekti i ideje koje potpisuje i za čiju se realizaciju bori, no i da ničeg velikog i grandioznog od svega toga maksimalističkog ne napravi, da u samoj realizaciji ostane u reduciranom okviru obećanja koja si je sam u nametnuo u stvaranju materijalnog nasljeđa, golema duhovna ostavština, koju se može promatrati kroz postavljanje ploče u Parku Anne Frank, natkrilit će eventualni nesrazmjer njegovih umanjenih postignuća naspram obećanja koja je davao.

U svijetu materijalnog, konzumerističkog i površnog, u kulturi dominantno idiotskog tik-toka, latentnog kineskog alata za prikupljanje informacija o afinitetima njegovih korisnika, kao i pratećih priglupih filtera za proljepšavanje ženskih lica, koje ta platforma nudi naivkama s mišlju da će izgledati ljepše, izazovnije i seksipilnije, a ustvari ih prikazuje neprirodnim, umjetnim i plastičnim, činjenica da usprkos svemu tome modernom i svedogađajućem oko nas jedan gradonačelnik u jednom gradu, u ovom slučaju Pule, potiče priču oko Anne Frank za svaku je pohvalu. Doduše, u manje atraktivnoj, no suštinski važnoj kategoriji "duhovnog, moralnog, ljudskog nasljeđa".

U dežurnih dušebrižnika, kojima je ovaj grad preplavljen do mjere da mu od navale bijesa, ljutnje, netrpeljivosti i zlobe nadolazi golemi val prijetnje zdravom razumu, već se pojavljuje sumnja u iskrenost Zoričićevog poteza s imenovanjem jednog gradskog parka imenom i prezimenom male Židovke kao simbola patnje naroda koji je preživio holokaust. Šoa je do te mjere prorijedila židovske redove da je tom narodu prijetilo nestajanje. Sa svojim dnevnikom naknadno uobličenim u knjigu i njenom ekranizacijom s oskarovskim nagradama, patnja Anne Frank je najtužnija javno objavljena priča Drugog svjetskog rata.

Proteklog petka Filip Zoričić i Andrej Plenković približili su je običnom čovjeku. U tom jednom danu, kad je u centru Pule park nazvan po maloj Anne, koja je do deportacije u koncentracijski logor s obitelji živjela u uzidanom, tajnom prostoru obiteljske trgovine u Amsterdamu, u drugom su planu bile muke iznajmljivača apartmana i kuća oko uvođenja poreza, nismo slušali patetična zapomaganja bespravnih graditelja, a ni nogometaša o preteškim kaznama za neprofesionalno i neprihvatljivo ponašanje na sportskom terenu.

Tog petka, zakratko, mala je Pula na velikoj karti svijeta označena zastavicom pravde, suprotstavljanja revizionizmu i otpora bilo kojoj vrsti (neo)fašizma i (neo)nacizma. Zalud sva Plenkovićeva, Zoričićeva i Miletićeva zazivanja velikih projekata i milijardi koje će se pretvarati u beton, a gomila betona u objekte više vrijednosti, ako eho priče o Anne Frank ne dopre dalje od ruba malog, ali značajnog parka. U glavama lokalnih sumnjičavaca čija je misija prokazivati čak i ono dobro i pozitivno, ostalo je u zraku visjeti da je sve to oko Anne Frank, opet, Zoričićev populizam, isto kao što je Zoričićev populizam takvima bilo i protivljenje cajkama u gradskim prostorima.

Moralna ravnoteža

U ovom gradu se živi po nepisanom pravilu "bilo kuda – sumnja svuda". Neutemeljena, nečinjenična, opterećujuća sumnja. Sumnja koja nagriza dušu. Sumnja je, s druge strane, motivirala Rosemary Sullivan, autoricu knjige „Izdaja Anne Frank“, a prethodno je među ostalim napisala biografiju „Staljinova kći“, da sudjeluje u potrazi za cinkerom čije je odavanje informacija završilo sa smrtnim ishodom za brojne amsterdamske Židove.

Nedavno objavljena, napisana nakon godina istraživanja, teškog, mučnog sadržaja, prepuna autentičnih dokumenata i svjedočanstava, knjiga otvara bolnu sumnju – tko je, konkretno, u Amsterdamu izdao Anne Frank, njenog oca Otta i cijelu obitelj? Uz pomoć novih tehnologija i sofisticiranih istražnih tehnika, te uz vodstvo tima „Ekipe za hladne zločine“ na čijem je čelu umirovljeni agent FBI-a Vincent Pankoke, prst sumnje na ruletu života pao je, tragično, na Židova! Kad je i on to shvatio, istražitelj Vincent je samo kratko rekao – „preplavio me val goleme tuge.“

Židov izdajnik Židova zvao se Arnold van den Bergh. Izdao je obitelj Otta Franka, čiji su svi ostali članovi, kao i kćerka Anne, potom stradali u koncentracijskom logoru. Izdao ih je, ali to nije napravio zbog svojevoljnog kolaboriranja s nacistima i nizozemskim izdajnicima, već je vjerojatno davanjem informacija o skrivanju Židova u okupiranom Amsterdamu trgovao za živote svoje žene i djece.

Vrlo brzo po završetku Drugog svjetskog rata postalo je jasno kako je Otto Frank, nakon preživljavanja Aushwitza i gubitka cijele obitelji, shvatio tko je izdajnik. Nije to bila toliko nerješiva zagonetka koliko dobro čuvana tajna koju otac Anne Frank nije želio podijeliti sa svijetom. I nije, nikada! Zašto? Zato što je u trenutku spoznavanja da je Arnold van den Bergh očiti izdajnik, taj Židov već bio mrtav, pa Otto objavom njegovog imena nije želio kazniti obitelj i troje djece.

"Činjenica da je uvaženi nizozemski Židov vjerojatno proslijedio adrese na kojoj je bila obitelj Frank obavještajnoj službi njemačke države koja je bila odgovorna za nadgledanje i progon političkih protivnika Trećeg Reicha, činjenica da je netko nimalo različit od samog Otta bio Ottov izdajnik… sablažnjiva je.

Arnolda van den Bergha u nemoguć su položaj stavile okolnosti za koje on nije bio kriv, i pod pritiskom mu možda nisu bile posve jasne posljedice vlastitih postupaka. Ako i jest isporučio informacije, to nije u činio iz opakosti ili da bi se obogatio kao mnogi drugi. Poput Otta Franka, njegov cilj bio je jednostavan: spasiti svoju obitelj.

To što je on uspio, a Otto nije, stravična je činjenica povijesti. Uz život u stalnoj prestravljenosti od uhićenja i deportacije, kako je moguće zadržati moralnu ravnotežu? Malobrojni to mogu; mnogi ne mogu. Nitko ne može znati kako će reagirati dok se i sam ne nađe u raljama takvog pakla. Arnold van den Bergh vodio bi uobičajen život da Njemačka nije okupirala Nizozemsku.

Nije on skrivio smrt stanara u ulici Prinsengracht 263. Ta je odgovornost na plećima nacističkih okupatora koji su terorizirali i desetkovali društvo, okrenuli susjeda protiv susjeda, čovjeka protiv čovjeka. Oni su bili krivci za smrt Anne Frank, Edith Frank, Margot Frank, Hermanna van Pelsa, Auguste van Pels, Petera van Pelsa i Fritza Pfeffera. I smrti milijuna drugih, bili skriveni ili ne. I to nikada neće biti razumljivo niti oprošteno.“ Napisala je to autorica knjige „Izdaja Anne Frank“ Rosemary Sullivan.

Dobro čuvana tajna o odgovornosti Židova Arnolda van den Bergha za prokazivanje židovske obitelji Frank, kao i za njihovu kolektivnu smrt u koncentracijskom logoru, tajnom je trebala zauvijek ostati zato što je Otto Frank, po svemu sudeći, smatrao da će mnogi antisemiti uživati u činjenici da je njegova mala Anne skončala kao bespomoćna slabašna životinja zbog unutarnje, židovske izdaje! A ne zbog nacista i pasivne njemačke populacije, ne zbog nizozemskih nacista i pokorne nizozemske populacije i ne zbog zapadnih vlada koje su okrenule leđa židovskim izbjeglicama.

47 dolara za Židova

Nizozemski nacisti formirali su po uzoru na njemačke službe za istrebljenje židova „Jedinicu za lov na Židove IV B4“. Oni koji su informacijama pomagali da ih se uhvati, nagrađivani su u guldenima. Punih 7,5 guldena per capita. Odnosno 47 današnjih dolara za Židova. Za taj iznos se prijavljivalo Židove da su, grijeha li, Židovi. Toliko je vrijedio njihov život. Ravno 47 USD.

Tadašnji nizozemski predsjednik David Cohen priznao je da je „pogrešno procijenio nečuvene i ubilačke nakane nacista“. Svjestan svega toga, Otto Frank je gotovo pa zataškao ime izdajnika svoje obitelji smatrajući da puno šira i važnija slika o Židovima kao žrtvama ne smije biti kontaminirana činjenicom da je za smrt njegove obitelji kriv upravo Židov, na to prisiljen, vjerojatno ucijenjen, ali ipak Židov, što bi brojni protivnici tog naroda iskoristili kao pilu naopaku, tvrdeći da su se Židovi sami pobili te da je dnevnik Anne Frank izmišljotina i judeo manipulacija.

Za Istru čija je zemlja stoljećima natapana krvlju (nevinih) žrtava u ratovima koji su se ovdje odvijali, sudbina Anne Frank tek je jedna u nizu tragičnih priča, ali i podsjetnik na vječno tinjajuće zlo. Imenovanje parka njenim imenom intelektualna je i duhovna ostavština Filipa Zoričića generacijama koje dolaze.

Ne ulazeći u brojne aspekte njegovih politika koje imaju više ili manje pristalica i isto toliko argumentiranih kritičara, Parkom Anne Frank, pomalo zaboravljene heroine Drugog svjetskog rata, koja se hrabrošću i maštom othrvala teško zamislivim strahotama, pokazao je empatiju, prošao ispit ljudskosti i sugrađanima dao priliku da još jednom promisle koliko smo (prividno) sretni što su takva vremena iza nas.

Iako zlo, utjelovljeno u arogantnim autokratima i diktatorima 21. stoljeća, vreba iza ugla. Zato su svijetu danas potrebni „tvrdoglavi i svetački dosljedni zagovornici mira i razumijevanja. Poput onog između Židova i Arapa, Izraelaca i Palestinaca, koje je za života forsirao izraelski književni klasik Amos Oz, o kojem tako piše Miljenko Jergović.

"U Arapima Židovi vide one koji su spremni nastaviti holokaust koji je nad njima proveden u Europi, a u Židovima Arapi vide one koji su došli iz Europe, da nastave višestoljetni europski kolonizatorski teror nad njima.“ Oz je doista tolerantan, realan, svom susjedu preko ograde pokušao je objasniti kako „naše povlačenje s osvojenih teritorija nipošto neće oslabiti Izrael, već će ga samo ojačati.“

"Objasnit ću mu da nije ispravno na svakom mjestu uvijek iznova vidjeti holokaust, Hitlera i München". Toliko puno pametnih, pomirbenih poruka, koje samo treba čuti, shvatiti i primjenjivati. Park Anne Frank, sa svom simbolikom koja nju prati, otvara neke nove vidike. Da budemo bolji ljudi i da se zlo ne ponovi.

Povezane vijesti

• Irena Hrstić – žena koja je završila gradnju pulske bolnice jer joj je Plenković vjerovao
• Old boy, Damir Kajin
• Buridanov magarac Zoričić