Gdje postaviti crtu razgraničenja u izražavanju koje prelazi svaku granicu dobrog ukusa? Tko postavlja te i takve granice? Postaje li svaka tema ujedno teza na kojoj testiramo političku korektnost pojedinca, zajednice i države? I što je, uopće, demokracija koje su nam puna usta?

Demos i kratein riječi koje su kreirale naslov i jednu od prvih lekcija iz povijesti u nastavnim cjelinama o staroj Grčkoj, jednoj od drevnih civilizacija koje su nam, apsurda li, još uvijek po mnogočemu nedostižne. Pogotovo u shvaćanju demokracije koja je u to doba podrazumijevala, između ostalog, i uvažavanje tuđih mišljenja.

Nekad se za prve civilizacije koristila terminologija "primitivni narodi", a povijest je pokazala da su bile naprednije od nekih ljudi u 21. stoljeću. Pećinski ljudi jesu koristili toljage i njima prijetili neprijateljima no, ako ništa drugo, barem su to činili licem u lice. Danas ljudi više ni ne znaju tko su im neprijatelji pa se ispostavi da su to najčešće prijatelji i bliski suradnici koji operiraju iza leđa, a umjesto drvenih toljaga, za prijetnje i verbalna mlaćenja koriste daleko sofisticiranije uređaje i metode.

Vrijeđanje, psovke, prozivanja, omalovažavanja, ponižavanja, laži i jednom riječju – patologija, postale su u nekim strukturama sinonimi za današnje viđenje demokracije, pronalazeći razne načine komuniciranja. Uglavnom onog tako slabog, bezvrijednog i jadnog – virtualnog – da bi se plasirale do što većeg broja ljudi. Taman da čovjek zamisli, recimo, Sokrata i Platona današnjice kako se časte preko tipkovnica.

Argumenti kao mjehurići

Današnja komunikacija pojedinaca i skupina iskoristit će sve kanale samo da se s oponentima ne susretnu oči u oči. Jer, susretom uživo i suprotstavljanjem argumenata, što je i jest bit svake debate, ispostavilo bi se, a praksa to i dokazuje, da su argumenti onih najglasnijih relevantni i postojani koliko i mjehurići od sapunice.

Uplitanje političkih struja u financiranje medija nije novost, jer političke karijere bile bi gotovo ništavne bez medijske potpore. Ipak, koliko god predmet interesa medija nije samo politika već i svi ostali segmenti društva, problem nastaje kada određene političke strukture počnu svojatati (neke) medije do te mjere da bi ih zdušno kontrolirale, po potrebi cenzurirale, a kad bi mogle – i zabranile.

Kao i u svemu ostalome, problem je dok i iz takvih procesa ne počnu stršati dvostruki standardi. Prema nekim političkim grupacijama i stajalištima njihovih pristalica, za jedne bi trebalo biti dostupno obilje medijskog prostora, ali njihovim neistomišljenicima ne bi trebalo dati ni redak teksta. Srećom, stvari ne stoje tako. Jer, demokracija je, drugovi! Pa, gdje je onda sva ta silna sloboda o kojoj upravo ljubitelji cenzure najviše viču?

Novac nesumnjivo vlada svijetom i koliko god se pojedinci prodaju za cijenu boce prosječnog vina, ima i nepotkupljivih. Svuda, pa i u medijima. Biti novinar, onaj iskreni i vođen strašću za razotkrivanjem svijeta u svjetlu istine, nikada nije bio lagan posao. Danas je, kažu mnogi, to teže nego ikada prije. Svjedoči o tome nemali broj novinara i reportera diljem svijeta, pa i na našim prostorima, koji su u potrazi za istinom, najvećim svjetskim neprijateljem, zaustavljeni na svom putu, ili ih se barem pokušalo zaustaviti. Neki od njih i danas žive na rubu egzistencije, ali, ako je ikakva utjeha, barem spavaju snom pravednika, čiste savjesti.

Iako je politika uvijek bila gospodar naših krhkih života, kreirajući naše obrazovanje, zdravstvo, gospodarstvo i sveukupni razvoj (ili pad) na svim poljima, sloboda je bila i ostala vječni cilj borbe malog čovjeka.

Sloboda je biti slobodan

U nekim prošlim vremenima i bivšim sistemima koji su propagirali gotovo idolopoklonski odnos prema državnim vođama, ne samo na ovim prostorima već i daleko izvan njih, kada su ljude dijelili ideološki i stvarni zidovi od kojih su mnogi porušeni još krajem osamdesetih, ovdje se doslovno prolijevala krv ili tucao kamen na jednom dobro poznatom otoku. A sve sa željom da zavlada i održi se jednoumlje.

Nije se Domovinski rat vodio da bi se ljude danas, više nego ikada prije, na nimalo suptilan način, vodilo prema nekadašnjem društvenom imperativu "Šuti!". Vodio se za slobodu, koju mnogi još uvijek ne razumiju. Jer sloboda se ne ogleda samo u jednosmjernom govoru i pisanju, u opravdavanju vlastitih stavova i težnji kao jedinih ispravnih. Sloboda nije disanje punim plućima rezervirano samo za povlaštene i odabrane. Ne. Sasvim suprotno.

Najveća ljepota, ali i vrijednost slobode je dopuštanje drugome da bude slobodan, da bude tko jest, da ima pravo istupa bez srama i straha od osude. Slobodu u potpunosti može konzumirati samo onaj tko je kao čovjek na razini koja podrazumijeva da i sugovornika potpuno drugih svjetonazora može poštovati, dopustiti mu da ima vlastito mišljenje, navike i način života, makar se sve navedeno u potpunosti kosilo s njegovim.

Upravo oni koji javno, ali deklarativno zagovaraju poštivanje različitosti, na prvu riječ koja nije u skladu s njihovim viđenjima čovjeka i svijeta, postaju nevjerojatni cenzori, spremni podići svoju vojsku vidljivih i nevidljivih ratnika u borbi za lišavanjem tuđe slobode.

Sloboda je nesumnjivo najuzvišeniji osjećaj na svijetu, no uz pravo na njezino potpuno konzumiranje dolazi ogromna doza odgovornosti. Nju nije nimalo teško prihvatiti ako je čovjek pomiren sa sobom, čist u glavi i emotivno zreo da može prihvatiti i drugoga, bez obzira na njegovu različitost. Pitanje je samo koliko među nama ima takvih.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast