Zanimljivi rezultati istraživanja na temu takozvane generacije Z prezentirani u jednoj radijskoj emisiji pokazuju da je, čini se, riječ o generaciji koja na tržištu rada potražuje sve i svašta. Naime, pripadnici navedene generacije navodno su, tijekom navedenog istraživanja, poslodavcima prezentirali uvjete poput značajnih iznosa primanja i odličnih uvjeta rada, kao i niz zahtjeva koje su, kako je rečeno u eteru, poslodavci prihvatili jer nisu imali drugog izbora obzirom na krizu u kojoj sve više nedostaje (kvalitetne ili ikakve) radne snage.

Prema rezultatima nekih parametara koji su bili obuhvaćeni ovim istraživanjem, pokazalo se da su se pripadnici generacije Z (što god to u konačnici značilo), za razliku od svojih roditelja koji, prema popularnoj podjeli, pripadaju generaciji X ili Xenijalcima, drznuli od poslodavaca tražiti sve što smatraju da zaslužuju.  

Oko kategorizacije svojevrsnih generacijskih nizova mladih, kojima se već podugo crno na bijelo u raznim znanstvenim istraživanjima pridaju neke sasvim posebne osobine poput sklonosti recikliranju materijala ili nekoj vrsti prehrane, podložnosti alergijama i određenim političkim stavovima, moglo bi se itekako diskutirati. No, čini se da generacijska teorija već godinama drži vodu čak i u poslovnom svijetu.

Evidentno je da kategorizacija i prišivanje brojnih naziva raznim generacijama na Balkanu izvrsno služe za opravdavanje težnje za neradom ili radom u koji je potrebno uložiti vrlo malo, a po mogućnosti što manje, i tjelesnog i mentalnog napora. Tempo rada koji je, pak, s druge strane nametnut savjesnim pojedincima, također ima određeni rok trajanja. I to kod nas nikada nije imalo veze, a nema ni sada, s godinom rođenja, već isključivo s razinom savjesti. Na kraju krajeva, kako god se zvali, radnici će uvijek i svuda biti radnici. Ovima drugima za sklonost lijenosti zaista neće pomoći nijedan uljepšani naziv.

Činjenica je da se mladi današnjice nikako ne mogu usporediti s prethodnicima i da današnji ubrzani tempo života svuda oko nas kreira takve sadržaje, a imperativ je i njihovo brzo korištenje. Zbog toga su i stavovi prema poslu, ali i radu općenito, postali plodno tlo za sve više virtualnih sadržaja, a posljedično psihofizičkog kraha pojedinca i zajednice. Jer takva i tolika konzumacija bez filtera sve je samo ne zdrava.

Kod nas je situacija još zanimljivija nego neka kreirana prema goloj generacijskoj podjeli, jer mi za nerad uvijek možemo koristiti i neke političke kulise, stavljajući klince bez radnog iskustva u redove mladeži stranaka, platformi, inicijativa i udruga, pa se kasnije čuditi zašto nam je ovako kako jest. Za utjehu - moglo je biti i puno gore. Slamka spasa leži u rukama dobre djece koja se otvoreno, snažno i pametno, bez čuvara leđa u likovima obiteljskih ili lokalnih moćnika, bore za neko bolje društvo u cjelini, a ne isključivo vlastiti probitak temeljen na rapidno stečenim materijalnim dobrima.

Mlade generacije, a i one koje će se u budućnosti po prvi put naći na tržištu rada, kako god se zvale, mogle bi vrlo lako, barem kako im predviđaju oni koji su ih 'uladičarili', biti depresivnije od bilo koje prethodne, jer će virtualnu stvarnost u potpunosti smatrati realnim životom.

Hoće li se onda uopće moći izbjeći budućnost u kojoj će 'touch' po ekranima zauvijek zamijeniti dobri, stari, ljudski dodir?

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast