Pitala sam prijatelje u statusu na društvenoj mreži da mi predlože temu s kojom bih ih posvađala. Pa koja je tema danas za dobro se posvađati? Tema nam doista ne manjka. Budući da ih je velik broj i šteta bi bilo istaknuti samo jednu, lakše je pisati o fenomenu naših svađa u javnom prostoru. One gotovo da uvijek imaju isti obrazac; red podizanja tenzije, red uvreda bez granica, uz sočne psovke.

Među nama je veliki broj razlika u stavovima, iako smo brojčano mali. To nije nužno loše, a i podrazumijeva se. Društvo bi trebalo imati prostora za različite. I nije problem što se u Hrvatskoj ne slažemo u gotovo svim temama, problem nastaje jer se organski ne trpimo zbog toga. Ili, da se izrazim do kraja politički korektno, da se uopće ne toleriramo. Drugi i drugačiji nama su nepoznati pojmovi, taman toliko koliko su nam ti drugi i drugačiji daleko od srca. Kojeg god referentnog događaja da se dohvatimo, eto nas u otvorenom sukobu uz popratni sadržaj uvreda. Od političara do građana. Borimo se riječima kao na bojnom polju. Kao da nam je zadnje.

Ne znam kako smo zamišljali demokraciju u javnom prostoru kad smo je prizivali, ali to je kod nas, oprostite mi na izrazu, često u praksi obično s*anje; naime, jednako je vrijedno ono mišljenje koje je i doista vrijedno, kao što je to ono malo vrijedno ili bezvrijedno, ali i način na koji je izrečeno. Svatko određuje po svom laktu i sve ovisi koju ideologiju zastupa, kao i čije stavove brani. Znači li to da se čovjek treba suzdržavati iskazivati stavove? Ne mora i ne treba, premda si time često čuva živce.

Masa se priklanja i mjeri u brojkama, a kad netko pokaže da je drugačiji, osuđen je da se brani od udruženih napada. Čini se da se kao društvo teško emocionalno odvajamo od unisonih stavova. Onako, na glas. To što u blizini netko razmišlja potpuno suprotno nama doživljavamo kao instant izazov. Previše ega guši svaki pokušaj uspostavljanja univerzalnih vrijednosti jer ih tumačimo samo prema vlastitom nahođenju. Svatko time postaje mjerilo stvari i demokratičnosti, premda u tome i jest zamka spoticanja o vlastita pravila. Jer, ako si dajemo pravo, moramo ga priznati i drugome.

I možemo mi sada raspravljati do besvijesti, ali upravo to je ideja vodilja demokracije, koja je za nas, pokazalo se, preveliki zalogaj. Kao kad nezreloj osobi date predmet kojim ona, jednostavno, ne zna baratati. S demokracijom nam se dogodilo nešto slično. Promjenom sistema navodno smo "izliječili" jednopartijski sistem uvođenjem višestranačja i demokracije, a popratne pojave su, valjda, dio paketa, što nam se uopće ne mora sviđati, ali nismo isti i moramo nekako živjeti zajedno. Doduše, nismo isti ni kad govorimo ili pišemo.

Uvrede u javnom prostoru tako nam lako prelaze preko usta, a sve to, tepajući samima sebi, pripisujemo slobodi govora, koju nam je, jel'te, donijela demokracija. Pa kad vas netko zbog različitog mišljenja opsuje, shvatite da pod "slobodom govora" on to, jednostavno, može. Elementarno je nepristojan i ne zna razgovarati osim vrijeđanjem, ali i dalje konzumira demokraciju. Bez zadrške. Argumenti pritom nisu bitni, jer ih nije dužan iznositi. Pa nije vam barem prijetio i tjerao vas iz države. Ups! Doživjeli ste prijetnje i da vas tjeraju iz države? Tu uobičajenu praksu počinjemo shvaćati kao dio folklora. Ova mlada demokracija nije dorasla zadatku, ali je već pokazala ne baš reprezentativno lice.

Mala je ovo država u kojoj se teško shvaća pojam demokracije. Mislim, shvaća se, kad su nam puna usta braneći svoje pravo na mišljenje i slobodu govora, ali kad se obraćamo oponentu, jedino veliko u govoru su uvrede. Dakle, nije uopće problem u različitim stavovima već u načinu njihova iskazivanja. Čini se kao da smo uzeli od demokracije ono što nam odgovara, a sve kako bi naše frustracije dohvatile prikladnu metu. Ako su nam to krajnji dometi, i nisu neki. Jednom je netko rekao da riječi imaju snagu atomske bombe, a premda sebe ne doživljavamo militantnim, naše riječi mogu nas učiniti upravo takvima. I da. Tada nismo slobodomisleći, već smo se oteli (samo)kontroli.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast