Upravo u danima dok se dio istarske i pulske javnosti opredjeljivao za Kebu ili protiv Kebe, svrstavajući se na stranu turbo-folka ili protiv njega, oko toga podržavajući ili napadajući gradonačelnika Pule Filipa Zoričića koji je principijelno poručio da "neće takvi u moju butigu", samo dvjestotinjak kilometara od Pule događala se prava drama.

Zaokupljeni turbofolkašima, dragi sugrađani vjerojatno nisu primijetili da je istog dana kad je eruptiralo (ne)zadovoljstvo Zoričićevim tvrdim stavom o Puli kao gradu Mediterana, a ne poluprimitivizma utjelovljenog u besmislenom, lakonotnom stvaralaštvu, u ličkom Čanku od zaostale mine iz Domovinskog rata stradala Josipa Bošković. Mlada pirotehničarka poginula je na radnom zadatku, zajedno s kolegom Ivanom Kirinom. Odletjela je u zrak vadeći bombe iz utrobe zemlje. Donedavno je igrala rukomet u Umagu pa je poznata istarskoj sportskoj javnosti. Sve u svemu, žalosna sudbina djevojke koja u 21. stoljeću stradava od mina.

Nastup i(li) život

Vremenska podudarnost borbe za Kebu i protiv zabrane njegovog koncerta u kvartetu turbofolkaša s jedne te, s druge strane, tužnog načina na koji je skončala mlada Josipa, sama, u nekoj zabiti, s bolnim grčom u sekundi pred smrt, dokaz je o životu kao potpunom apsurdu. Za Josipu ovdje, recimo, nikoga nije briga. Da anketiraš ljude, većina bi rekla da se nije trebala baviti tim poslom. Dok njenu smrt ignoriraju i smještaju u memorijsku ladicu s natpisom "suvišno", za Kebu se isti ti bore kao lavica za mlade.

Između Kebe i Josipe jedna je poveznica to što se događaji oko njih odvijaju u istom danu: i borba za njegov nastup u Puli, što je izazvalo više reakcija nego ijedan drugi događaj protekle godine, i njena smrt koju javnost niti ne zarezuje. Oni zbog kojih je ona, Josipa, poginula, ti su kojima se on, Keba, divi (objašnjenje za tu tezu i nije tako komplicirano koliko bi se moglo činiti). Mali švejkovski bijeg od glavne priče: narod k'o narod – i kad mu tako nešto dokažeš, tu uzročno posljedičnu poveznicu, koga briga, samo neka Keba peva! Neće narod da se zamajava nepotrebnim stvarima.

Nego, kome da se isporuči račun za Josipinu smrt? Je li prilično da Keba nastupa u Istri dok ljudi iz Istre i dalje ginu od zaostalih mina koje su u Lici postavili… Tko? Turci, Afganistanci? Bosanci? Albanci? Postavila ih je srpska vojska, njihove četničke, dobrovoljačke garde okupljene oko notornih zločinaca kao što je bio Željko Ražnatović Arkan. Dragi vaš Keba, ali to u ovoj kakofoniji nitko ne želi čuti, navijačima i igračima beogradske Crvene zvezde na jednoj utakmici Lige prvaka posvetio je sliku tenka s obilježjima omiljenog kluba iz kojeg je Arkan regrutirao svoje legionare.

Napisah već ovih dana da je super i za svaku pohvalu kako je pacifist Keba našao za shodno baš s tenkom - kao sinonimom Arkanovih osvajanja i sravnavanja Vukovara - Zvezdašima poželjeti sportski uspjeh. I nitko ne reagira. Muk. Očito nikoga ne boli ona stvar za Kebinu naklonost Arkanu. Baš nikoga. Keba je samo ili "samo" pjevač, dok je, recimo, Eva Braun bila samo ili "samo" atletičarka. Za sve što joj se događalo još od 1929. pa sve do samoubojstva u bunkeru zadnjeg dana travnja 1945. godine, naivci bi rekli da je usputno. Realno je predstavljala nešto drugo, uz potpuno nebitno bavljenje atletikom. Da je preživjela svibanj '45., bilo bi budala, kao što ih i danas ima, koje bi je ranih 50-ih pozvale na Hanžekovićev memorijal u Zagrebu, gdje bi, možda i rekordno, otrčavala 200 metarsku utrku. I svi bi joj skandirali. Ili…

Luda vremena

Ma ne bi, naravno! Jebo bi joj Tito mater! Zabranio bi Maršal njen dolazak! Danas su pak vremena luda. Dojam je da bi uz Cecu, bivšu Arkanovu ženu, turbofolkašku mezimicu i primadonu tog zločinca, u 'rvacku i Istru, samo da je živ, kao prateći vokal dobrodošao i Arkan. Poslala bi se mirotvorna poruka "ko nas bre zavadi", svi bi se takvi složili da je u aktualnom ratu demokratska, slobodoumna Rusija trenutno prava, a nacistička, Zapadu prodana Ukrajina kriva, jer to tako ide u paketu, a onda bi spasonosno uskrsnuo Ćiro i svima njima otrežnjavajuće rekao – ma idite svi u pizdu materinu! U svijetu površnosti u kojoj živimo glas razuma je nečujan jer je cajkačka buka, kao i pokvarena ruska propaganda, zatupljujuća i zaglušujuća.

Splitski sociolog Dražen Lalić tvrdi da gradonačelnik Filip Zoričić, izabran na neposrednim izborima temeljem kampanjskih obećanja, ima pravo i obvezu oblikovati komunalnu, socijalnu, sportsku pa tako i pulsku kulturnu politiku. To znači da, kad je riječ o gradskim prostorima, gradonačelnik može utjecati na sadržaj koji će se u njima odvijati. Za Kebance i slične Lalić ispravno kaže da je to glazba koja nudi prizemne osjećaje i bazične instinkte.

Međutim, nakon brzog preslušavanja čovjek shvati da Kebina glazba čak i nije nešto najgore. Ako je tanka linija razdvajanja prihvatljivih od neprihvatljivih cajki, on bi čak i mogao do gradske dvorane, ali onaj drugi, militantni Keba, s tenkom i Arkanom… Srećo moja, 'ajd ti lijepo put Beograda. Odakle, preciznije s Dedinja, iz Kuće cvijeća, povjerljivom linijom Joži Manoliću javljaju da se Tito zbog ovoga što se događa u Puli koju je toliko volio okreće u grobu. Golub pismonoša tu je poruku jučer donio u redakciju Glasa Istre.

Puljanima bi pak, važnije od dolaska Kebe, i kad se primiri uzbuđeni Titov duh, trebao biti ostanak Ante Ercega, hajdučkog srca, s kojim i bez njega Istra 1961 nije ista, što je pokazao i susret u Šibeniku, gdje Puljani, bez tog karizmatičnog znalca i borca, nisu napravili šansu. Znači, Uprava znade što joj je činiti…

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast