Sjećate li se famozne "škole za život", nikad provedene reforme obrazovnog sustava koju je vodio dr. Boris Jokić, današnji DJ jednog zagrebačkog radija i radnik na mirnom direktorskom mjestu Instituta za društvena istraživanja? Od tih zvučnih reformi nije bilo skoro ništa, ali aktualni ministar Radovan Fuchs ipak pomiče kruta školska pravila i običaje na jednu suvremeniju razinu.

Nakon najave cjelodnevne nastave u osnovnim školama – koju je nemoguće provesti u kratkom vrijeme jer dio škola nema ni kantinu, a kamoli li kuhinju kako bi školarci, uz nauku, dobili i kuhanu hranu – javnost je upoznata s još nekim novostima. Jedna se provodi od početka ovog polugodišta – besplatni obrok za svu djecu – i tu ima svakakvih primjera. Negdje jedu kruh i sirni namaz, a drugdje topli obrok s tri jela. To ovisi o općinama i gradovima osnivačima škola, a novac je u predizbornoj godini osigurala Vlada.

Druga zanimljiva novost, koja će se početi primjenjivati u pedeset škola koje kreću sa cjelodnevnom eksperimentalnom nastavom, naziva se – praktična nastava. U propalom i odavno zaboravljenom, nekima mrskom socijalizmu to se nazivalo Domaćinstvo, predavalo se u višim razinama osnovne škole, pa su učenici svladali kako skuhati jaje, zašiti dugme ili oprati prozor.

U suvremenom društvu, zahtjevi će biti veći, ali prilagođeni nižim razredima. Učenici će svladavati osnove higijene, vještinu promjene lanca i krpanja guma na biciklu, kuhanje najosnovnijih jela, ali i kako i zašto treba štedjeti. Ne samo novac, nego i energiju, a zelena agenda ući u priču kroz školske vrtove – tamo gdje oni mogu opstojati.

Riječ je o predmetu koji će biti obavezan za sve osnovnoškolce u nižim razredima. Njegov kurikulum još nije napisan – možda bi to mogao dr. Jokić u predahu svojih brojnih aktivnosti – a nema ni pravog imena. Možda je naziv Domaćinstvo previše arhaičan i socijalistički; sada bi se mogao zvati Kućne vještine, Gospodarenje ili Život uživo.

U svakom slučaju riječ je o predmetu potrebnom u osnovnim školama pa i šire. Danas se obrazovni sustav ne brine da iz njega izlaze gotovi proizvodi koji, uz matematiku, hrvatski i strani jezik, povijest na naš način i fiziku ne znaju skuhati špagete. Škola za život, upotrijebimo taj stari termin, trebala bi omogućiti da osnovnoškolci i srednjoškolci, ovisno o uzrastu, iz nje izađu u stanju da – žive.

Možda je to prilika da se otvori i pitanje predvojničke obuke, nekadašnje Obrane i zaštite. Naravno, ne po konceptu nekadašnje teritorijalne obrane (zbog koje smo doduše pobijedili u ratu devedesetih) – nego suvremenih znanja što raditi u slučaju atomskog napada, radijacije, potresa, velikih zagađenja, nesreća, kako pružiti prvu pomoć... To bi već bila škola za preživljavanje.

Zaživi li koncept cjelodnevne škole – koji zapravo ovisi o narednoj Vladi i ministru, sadašnje funkcije provode samo eksperimentalnu fazu – moguće je da hrvatske škole oko 2030. godine dostignu standarde 21. stoljeća.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima