Godina je – što se zaštite radničkih prava – započela burno, a mogla bi se nastaviti još većim udarima radničkog nezadovoljstva. Kako je ovih dana istaknuo čelnik Samostalnih sindikata Hrvata Mladen Novosel, nakon bunta radnike zagrebačke Čistoće, koji su blokiranjem odvoza smeća u Zagrebu ostvarili svoja prava te dugotrajnog mirenja u Zagrebačkom holdingu gdje su prosvjednici predvođeni sindikatima dobili skoro sve što su htjeli, to bi mogle biti pokazne vježbe za ono što slijedi.

Iz najmanje dva razloga. Prvi je jednostavan – povećanje njihovih plaća platit će iz svojih džepova građani i poduzetnici pa bi i oni mogli krenuti po poboljšanje svojih materijalnih prava, kako se to govori u birokatskim krugovima. Drugi, znatno složeniji razlozi – inflacija, pad životnog standarda, rast cijena hrane i energije - srozavanje uvjeta u kojima se (pre)življava iz mjeseca u mjesec mogli bi u štrajk gurnuti i one koji rade izvan javnog sektora, a državne tvrtke ih gule na svakom koraku.

To će se najbolje vidjeti s novim cijenama plina i električne energije iza 1. travnja, pa su već ovih dana propagandisti Banskih dvora počeli uvjeravati građane da "udar neće biti strašan". Ali, nitko ne kaže koliko će on dodatnih ovrha i padanja u dužničko ropstvo prema državi izazvati.

Štrajkovi ili slične radničke akcije trenutno su najavili poštari i liječnici, no sigurno je da o njima ne razmišljaju samo oni. Liječnicima i medicinskom osoblju štrajk se može, doduše, zabraniti pa onda nose bedževe s napisom "ja sam u štrajku", ali dio njih je najavio da će dati otkaz ako im država ne omogući pristojnije uvjete rada. Što se pošte tiče, riječ je o radnicima s iznimno malim primanjima, a u taj "zanat" više nitko ne želi. Imaju i veliku konkurenciju u jeftinijim dostavljačkim službama koje im uzimaju klijente, dok su građanima poštanske usluge pak preskupe. Ilustracije radi, slanje običnog paketa do deset kilograma stoji više od pet eura, dok se kod konkurencije može proći eura-dva povoljnije.

Hrvatska, doduše, nije poznata kao zemlja s velikim štrajkovima ili generalnim obustavama rada. Pamti se štrajk prosvjetnih radnika iz 2019. godine koji je uzdrmao društvo i poslije kojeg Vlada radije kupi pokoju luksuznu limuzinu manje nego da dopusti nefunkcioniranje državnih službi.

Ali, 2023. godina bit će mnogo teža od prethodnih, onih pretpandemijskih i proteklih u pandemiji kada je država davala socijalne transfere prema onima koji nisu mogli raditi. Danas više nema solidarnosti; porez je uveden i na bakšiš u kafićima i jasno je da će svi dugovi doći na naplatu. Visoka inflacija prazni džepove građana, ali puni državnu blagajnu kroz PDV i tu se otvara mogućnost da državni i javni službenici dobiju što traže.

U privatnim tvrtkama, koje ovise o tržištu, mogući su svi scenariji. Nema statistika koje pokazuju da se u privatnom sektoru plaće značajnije povećavaju, dok bi najavljena recesija mogla ne samo smanjiti plaće nego i ukinuti radna mjesta.

Na prvi pogled, Hrvatskoj prijeti eksplozija socijalne bombe; u trenutku kada na obiteljskim računima više ne bude novca za hranu i režije, otplatu kredita i(li) školovanje djece, radnici će izaći na ulice. Ako su zagrebački čistači ulica bili avangarda u borbi za bolji život, nema sumnje da će ih mnogi slijediti. I to neće biti pokazna vježba, nego borba za život.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast