Lipanj je 1980. godine. Jutro sunčano i prva pomisao je odmah izazvala tugu. Dan prije odradili smo posljednji čin omladinske nogometne priče. Ujedno završetak đačkog doba, a znamo svi onu o najljepšem dobu. Trebalo je procesuirati tu spoznaju o promjenama nakon desetak godina.

Ivan Bezjak imao je lijek za tu tjeskobu, kao uvijek. Nazvao je koji dan kasnije i odao da će postati trener prve momčadi Istre te da će svih osam izlazećih juniora priključiti seniorima. Djelovalo je to kao produžetak ugode igranja u Istri, i to još pod vodstvom čovjeka koji je doslovno bio naš učitelj nogometa i života. Stvari su tada pokvarile političke vlasti bivše države. Ozakonili su odlazak u vojsku odmah poslije srednje škole. Kao svi nakon prijemnog na fakultetu, odmah 12 mjeseci u uniformu, a onda nakon diplomiranja opet još tri mjeseca vojske. Neuspjeli eksperiment koji je nakon par godina ukinut.

Bezjak i Perušić

Ivan Bezjak nas je ispratio u listopadu i prvi puta sam vidio da je ta emotivno i intelektualno gromada od čovjeka zasuzila pri pozdravu. "Ajme moji mušati, a di ćete vi ovako golobradi… čuvajte se klinčarijo". Znao nas je sve od osme-devete godine, za njega smo i dalje bili samo klinci, a ne punoljetnici. Nije tu nogomet u pitanju, ionako je to sve bio amaterizam te u bivšoj Jugi ona Pula koja je bila daleko od ozbiljnijih natjecateljskih razina. No, svi koji su bili dio omladinske priče Istre, a to je najmanje 40-ak generacija Puljana i Istrijana, imali su najčvršću poveznicu s tim dobrim čovjekom, odličnim trenerom i učiteljem iznimnih pedagoških vještina. Čovjek nekog drugog vremena.

Životni su tijekovi svakome išli u nekom pravcu, a s Bezjakom smo se sretali na godišnjicama, utakmicama, u gradu, na stadionu, nerijetko u Štinjanu kad se išlo na more i prolazilo kraj njegove kuće. Jednog detalja posebno ću se sjećati, jer mi je Bezjaka odalo u raspoloženju kao da mu je juniorska dob, a ne na pragu mirovine. Bilo je to prije 20 godina, pokucao je na vrata dopisništva SN-a u Flanatičkoj i nemalo me iznenadio. "Morao sam doći i molim te da ti predstavim najboljeg igrača kojeg sam u životu imao prilike gledati!" Izrekao je to s takvim entuzijazmom i divljenjem, gotovo euforično, što nije bio njegov stil.

Ušao je u mali ured on i još jedan niži gospodin, po prvom dojmu Bezjakovih godina, i u prvi tren nisam shvatio o kome je riječ. No, kad je Bezjak izustio "Peru…", odmah mi je sinulo i pomalo ispričavajući se gostu naglasih "pa Perušić!" Slavni suigrač mu Zambata naveo ga je kao najboljeg igrača Dinama svih vremena (1958. - 1965.). Bio je igrač kojeg su u Njemačkoj proglasili najboljim strancem Bundeslige dok je igrao za Munchen 1860 (1965. - 1970.). Bio je član reprezentacije Jugoslavije (1959. - '64.) koja je, između ostalog, osvojila zlato na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. i igrala finale Kupa nacija Europe. Bezjak mi je ushićeno tumačio o kakvom se top igraču radilo, a Perušiću kao da je bilo neugodno. Vidjelo se odmah da je čovjek skroman i ponizan, neopterećen svojim veličanstvenim nogometnim opusom, a sretan što se s Bezjakom druži na odmoru. Perušić je iz Duge Rese, Bezjak iz Karlovca, bliski i po godinama (3 ljeta stariji Perušić), a po naravi su doista djelovali "braća".

Odradio sam intervju, iako je Perušić kazao da nema potrebe, jer je, eto, on samo stariji čovjek koji je došao kod dragog prijatelja. Kako sam zbog teksta istražio njegovu karijeru, i vidio neke crno-bijele snimke, brzo sam uvidio o kakvom se klasnom talentu radilo. Po stilu igre, visini (164) i gardu baš po svemu podsjeća na Modrića. Tek kasnije sinulo mi je tko je "tajni gospodin", kojeg je Bezjak na plaži u Štinjanu, 25 godina prije, zamolio da juniorima osigura nastup na jednom od najprestižnijih turnira u Švicarskoj. Tamo po ničemu nismo pripadali u konkurenciji elitnih europskih klubova, ali Perušić, veliki autoritet koji je igrao i ostao živjeti u St. Gallenu, očito je znao kako ugurati Bezjakovu škvadru. Željko Perušić preminuo je 2017. godine u St. Gallenu, u 82. godini. Naš Ivan Bezjak, trener svih trenera u svijetu omladinskog nogometa, napustio nas je prošli tjedan u dobi od 82 godine. Puno smo toga prošlih dana, a i godina, evocirali o liku i djelu tog velikog čovjeka i učitelja starog kova, koji je odgojio mnoštvo zaigranih tinejdžera tijekom više od 40 godina rada. U mnogima koji su bili na njegovoj sahrani u Štinjanu, kao i u razgovorima s mnogima koji nisu mogli doći jer su preselili u druge gradove, države, kontinente, pa su htjeli podijeliti emocije iz mladosti i njegovu važnu ulogu u odrastanju i sazrijevanju generacija, osjećala se ista paralelna linija. Jedna tužnog traga jer je otišao čovjek koji je duboko obilježio jednu epohu naših i života nogometa i općenito društvene scene u Puli i Istri. Druga linija bila je dobrog raspoloženja i zafrkancije te anegdota, koju je upravo Bezjak afirmirao kao alat olakšanja svih tereta i prepreka složenom odrastanju prije punoljetnosti.

Hedonistički stil življenja

Pet dana kasnije, na nekoj drugoj frekvenciji nogometa i društvene zbilje, snažno je odjeknula vijest o odlasku velikana hrvatskog nogometa i osobito zvučnom liku ovih prostora unatrag pola stoljeća. Miroslav Blažević bio je Ćiro. Čovjek koji je od tog kratkog nadimka stvorio prioritetnu asocijaciju na određenu trenersku, ali i stilsku verziju ponašanja i komunikacija. Uz jasnoću na koga se misli kada se u javnom prostoru izrekne Ćiro.

U 40-ak godina svojeg trenerskog poslanja taj svojevrsni fenomen za prostore bivše Jugoslavije bio je generator senzacionalnih amplituda emocija, odobravanja i obožavanja, omraženosti i animoziteta. Neovisno kako ga je tko osobno doživljavao, odjek i atmosfera u široj hrvatskoj javnosti, kao i pristup njegovom odlasku u svim zemljama bivše federacije, odaje da je Miroslav Blažević svima bio poseban tip. I da ga je masa doživljavala kao čovjeka raje. Bez obzira što je nakon siromašnog i svekoliko traumatičnog odrastanja u Travniku, kad je postajao uspješan i popularan, gajio hedonistički stil življenja, uz luksuznije i glamuroznije okvire posla i imanja. Obožavao je elitne limuzine, njegovao odjevni stil elitnih brendova, afirmirao svekoliku eleganciju s kojom se upoznao dok je radio u Švicarskoj i Francuskoj, te ju nastavio standardizirati na ovim prostorima, dok su ona bila u nekom drugačijem kodu vrhunca kao što je odlazak u Trst "po rifle".

Nije uopće čudno da je, nakon što je zaludio navijače (titula s Dinamom 1982.), postao obožavan kod ženskog svijeta, pogotovo u Zagrebu gdje su njegove manire, uz popularnost, generirale jedinstvenost društvenog mu statusa. Upoznao sam ga upravo 1982. godine u Medulinu, na pripremama Dinama i iako sam bio novinar početnik, šokirao me odnosom kao da sam najvažniji lik u njegovom poslu, pružajući mi pažnju kao da o mojem običnom članku ovisi Dinamova i njegova budućnost.

Najveći mangup

U idućih 40 godina bio sam u redu onih koji su surađivali s Ćirom, netko više, a drugi manje svakodnevno funkcionirali s njim. Iz tih, ali i mnoštvo drugih iskustava u nogometu i različitim društvenim zbiljama u doista povijesnim mijenama svijeta i ovdašnjih prostora, Miroslav Blažević Ćiro bio mi je apsolutno najveći mangup kojeg sam upoznao. A bilo je ih u bogatoj plejadi posebnih tipova šarolike planete nogometa i globalnog društva. Kao i svaki link novinar-izbornik imali smo uspone i padove, sretne i nelagodne trenutke u odnosu, ali nikad, baš nikad u tih 40 godina Ćiro nije prešao granicu koju bi mu status omogućavao i uskratio poštovanje. Ni ljudski, a ni profesionalno. Naprotiv. Uvijek bi i nakon najžešćih polemika i rasprava o napisanom, analiziranom, prvi on težio da se opuste odnosi. Takav je bio sa svima. Ćiro bi ti jednostavno ušao pod kožu. Iako se nerijetko činilo da je to farsa, njegova izvorna dobrodušna narav naposljetku bi se pokazala autentičnim uzrokom zašto je svima u konačnici drag.

Prije 12 godina, dok je radio u Kini, uz asistenciju osobito dragog mu suradnika, našeg Puležana Mirse Omerhodžića, otkrio je Skype. Zvao je praktično svaki drugi dan, odajući kako je tužan daleko od Zagreba i Hrvatske, mučan na 20. katu nebodera, u gradu od 27 milijuna stanovnika. Išao je samo zbog bogatog ugovora, a možda i osjećaja da sa 75 godina još netko treba njegovo trenersko znanje i iskustvo. Upoznao sam pobliže u tih par mjeseci "otvaranja" mu duše, kakav je Ćiro izvan pozornice, bez "šminke", odnosno kakav je Miroslav Blažević, tip rođen u Travniku 1935. godine. Dojmovi su bili uvjerljivi i jasni, te duboko na onom tragu kojim ga mase tzv. običnih ljudi sa sjetom ispraćaju ovih dana. Kao i u slučaju Bezjak, tako se i s Blaževićevim zaključuje jedna važna i duga epoha naših svakodnevica, a svekoliki doživljaji sele na police memorija. Posegnut ćemo za njima kad god osjetimo sjetu ili nas veselije nešto asocira na trenere svih trenera.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast