Što reći nego da čovjeka može biti sram kad po brojnim parametrima živi u najnaprednijoj hrvatskoj regiji koja, međutim, istodobno s hvalisanjem o multitoleranciji, multinacionalnosti i multiotvorenosti sramotno i bolno postaje najprepoznatljivija u kategoriji bespravne gradnje, abnormalne devastacije prostora što nije samo specifikum ovog Poluotoka nego i cijele obale, no upravo ovdje gdje se najmanje očekivala - prije svega zbog stereotipa da se u Istri poštuju zakoni jer su Istrijani takvi da im suprotno rijetko i samo ponekima pada na pamet - bespravna gradnja je ipak kulminirala.

Pokazalo se da je za brojne Istrijane sasvim prihvatljiva akumulacija kapitala, u praksi stotina tisuća i milijuna eura, kroz prodaju obiteljskih, nasljednih (građevinskih) parcela na kojima, sada već više po pravilu, nego u iznimkama, razni investitori grade mimo zakona, uništavajući prostor kao ključni istarski resurs od kojega treba živjeti ne samo ovaj nego i naredni naraštaji. I svi o tome mudro šute.

Nema nevinih 

Istra se, složili se Istrijani s tom tezom ili im ona izaziva žgaravicu, odbojnost i nesklonost prihvaćanju, percipira kao Eldorado za bespravne graditelje, američki Wild West iz drugog dijela 19. stoljeća; tko prvi dođe do cilja s konjskom zapregom, osvaja zemlju i na njoj radi što hoće.

Radilo se o golemim prostranstvima veličine desetaka tisuća Istra. Neobrađena, podatna, nenaseljena zemlja. Drugačija priča od recentne u prebukiranoj Istri. Istrijani će ponosno reći da je Istra škrta zemlja koja čuva svoje blago. Zemlja je to koja je othranila brojne obitelji u najtežim vremenima. Sada nastaje problem: aktualna generacija, prodavačka i rentijerska, ponaša se kao da su zemlja i prostor samoobnovljivi resursi. Kao da će u jednom trenutku netragom nestati nelegalna betonska zdanja i opet će se na ta mjesta vratiti uništena vegetacija. Neće. Takav scenarij ne postoji. Uništeno se teško može popraviti. Posebno u osjetljivoj prirodi s narušenom ravnotežom. Jedino što se realno može učiniti je da se zajedničkom, koordiniranom, nadstranačkom akcijom te konsenzusom svih aktera u priči oko daljnjeg sprječavanja bespravne gradnje, posloži realan i provediv plan, s vremenskim okvirom i popisom rješenja.

Današnja konferencija Glasa Istre u Medulinu, upravo na temu bespravne gradnje, samo je uvod u proces kojim se debelo kasni. Umjesto destrukcije i prozivanja odgovornih za stanje s navodno 50 tisuća bespravnih objekata u Istri - što je ravno ubojstvu prostora kao glavnom elementu u jednadžbi održivosti regije, imperativu koji se sve opravdanije postavlja pred politiku i biznis u traženju kvalitetnog suživota građana i turizma - naš list zauzeo se za konstruktivan pristup bez upiranja prstom u odgovorne koji bi se kretali u rasponu od lakomih, pohlepnih, naivnih prodavača obiteljske ostavštine, ovdašnjih ljudi, Istrijana koji su se za (velike) pare odrekli djedovine, nakon čega ih više nije bilo briga što će niknuti na do jučer njihovoj zemlji, sve do do mešetara, preprodavača ili furešta koji samo množe horizontale i vertikale pretvorene u eure po četvornom metru.

Nitko u toj priči nije nevin, ni domaći, ni furešti, ni Slovenci, ni Talijani, ni Austrijanci, a ni država koja se nije pobrinula za zapošljavanje optimalnog broja građevinskih inspektora. I još je pritom zakomplicirala upravne postupke koji moraju dovesti do rušenja bespravnih objekata do te mjere da bi netko mogao pomisliti da se tako olakšava krivcima izvlačenje iz gabule. 

Obrana prostora 

Albert Einstein je rekao da je svijet opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju. Ovo je vrijeme da dobri ljudi, raspoređeni na strateški ključna mjesta u politici, izvršnoj vlasti, državnoj upravi, agencijama, institucijama, jedinicama lokalne smouprave i raznim udrugama, uz asistenciju medija odrade svoj posao i zaštite nas od nas samih te onih među nama kojima istarska zemlja nije sveta, nego je samo doživljavaju kroz kalkuliranje uloženog i dobivenog. I to ne rade u nekom legitimnom projektu i zdravoj investiciji posloženoj po zakonu i pravilima struke, već na bazi bespravne gradnje.

Istri možda treba političar poput bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrodera koji je uredio socijalni sustav, dakle tamošnje mirovinsko i zdravstveno. Proveo je reforme, i one iz domene uvijek osjetljivog radnog prava. Reforme za koje su u pravilu svi, samo da to ne bude u njihovom dvorištu. Nije se na to previše obazirao, pokazao je da nije običan političar, već državnik. Svjesno je žrtvovao svoj sljedeći mandat znajući da ga zbog težina reformi neće dobiti, ali još svjesniji da je za svoju državu i njene građane napravio pravu stvar.

Ima li u nas Schrodera? Ili sličnih njemu po modelu razmišljanja? Takvih koji će uvesti red u prostor, zakrviti s najgrozomornijim bespravnim graditeljima, makar za to morali uvesti Filipince s vremenom osposobljene za poslove građevinskih inspektora! Uz njih, Nepalce valja osposobiti za policijski posao te ih onda zajedno poslsati u sveti križarski rat za – prostor. Uvijek se ratuje za prostor i njegovo osvajanje. Ovdje se pak, suprotno uvriježenom, radi o prostoru i njegovoj obrani. Branit će nas Filipinac Crisanto, što znači Krist na filipinskom jeziku, i to je jedno od najčešćih imena u toj katoličkoj državi. Nepalska su Četan i Gagan, život i nebo! Upravo im se pripremaju radne dozvole.

Povezane vijesti

• FOTOGALERIJA / LUDILO BESPRAVNE GRADNJE U ROVINJU USRED KORONA PANDEMIJE: Od štalice za tovare nastala kućerina s bazenom. Austrijanci nelegalno poduplali bazen i izgradili kuću, a jedan poduzetnik nagradio 20-ak tipskih nastambi za turiste. Sve smo snimili! POGLEDAJTE!
• VIDEO / Srušen objekt u vlasništvu žene iz Pakraca koja radi u Italiji. Njezin odvjetnik tvrdi da ima "papire"