Jedini sport u Hrvatskoj koji je popularniji od nogometa je zapošljavanje prijatelja, rodbine i poznanika u neku državnu ili lokalnu javnu firmu, ustanovu ili instituciju. Super su Luka Modrić, Gvardiol i ostali, ali uhljebljivanja se volimo igrati još više. Dok nogomet donosi samo jedno zadovoljstvo - pobjedu - uhljebomet donosi najmanje dva - zaposlenom siguran i stalan posao, a onom koji ga je zaposlio veliku moć i prestiž. Nema jebenije stvari, da oprostite na izrazu, nego kada imate moć odlučivati o ljudskim sudbinama. Ponekad deseci, pa čak i stotine ljudi žive u nadi da će dobiti posao, a vi ste taj koji zna tko će ga dobiti! I još uz to dobivate vječnu hvalu i slavu osobe koju ste uhljebili, tog jadnika koji vam doživotno ostaje dužan. Teško da postoji nešto što može čovjeka približiti Bogu više od toga.

S tim mislima vjerojatno se samozadovoljavaju oni koji SMS porukama i drugim tehnikama kroje ljudske sudbine. Najgore od svega pritom je što na pozicije moći ti ljudi najčešće nisu došli zahvaljujući zaslugama i kvalitetama (recimo specifičnom i traženom znanju, poštenju ili radnoj etici), već prvenstveno zbog pripadnosti određenoj stranci, a potom i sposobnosti da kimaju glavama, izvršavaju naređenja bez razmišljanja i uvuku se u određene organe svojih nadređenih. Eto, takvi ljudi kod nas u pravilu odlučuju tko će se zaposliti, a tko će se odseliti u Irsku.

S obzirom da je u Hrvatskoj HDZ uvjerljivo najduže na vlasti, kako na državnoj tako i na lokalnim razinama, ta stranka je postala sinonim za uhljebljivanje. Ali vezati ovaj gorući problem hrvatskog društva samo za HDZ bilo bi ne samo pogrešno, nego i opasno. Jer da je tako, sve što bi trebalo učiniti bilo bi skinuti HDZ s vlasti i pružiti priliku ostalima, krasnima i bajnima. Ali i ti "ostali" u Hrvatskoj stalno dolaze na vlast, a po pitanju zapošljavanja ništa se suštinski nije promijenilo.

Da ne bismo išli previše u prošlost, dovoljno je zadržati se na recentnim primjerima iz Istre, odnosno Pule, Vodnjana i Fažane. Ono što povezuje ova dva grada i općinu je da su na vlasti nove opcije (nezavisni Filip Zoričić u Puli i nezavisni Edi Pastrovicchio u Vodnjanu), odnosno SDP u Fažani koji, kako na nacionalnoj (kontra HDZ-a) tako i na lokalnoj razini (kontra IDS-a), glumi dobru vilu u zemlji zlih pokvarenjaka. Ovih dana čitamo da je Zoričić na još jedno mjesto postavio prvu pratilju s liste Anju Ademi, da će Pastrovicchio, po svemu sudeći, dodijeliti još jednu funkciju svojem sekundantu Marku Šariću, i da će istarski uhljeb svih uhljeba Danijel Ferić vrlo vjerojatno dobiti novi mandat kao direktor Komunalca kod svojeg stranačkog kolege Radomira Koraća. Da, isti onaj Ferić koji skoro pa na dnevnoj razini saziva pressice i dijeli lekcije.

Ali, upravo je SDP vodeća hrvatska stranka-licemjer jer u vrijeme kada su oni vladali zemljom zapošljavali su koga god su stigli. Za njih je zapravo dobro da su rijetko na vlasti, jer onda barem mogu pričati da su pošteni. U nekim gradovima, poput Rijeke, gdje su na vlasti još od Drugog svjetskog rata, SDP upravlja nebom i zemljom bez da trepne. Zato je njihovo prenemaganje ovih dana, u kojem prednjači predsjednik Peđa Grbin, prilično gadljivo.

Hrvatska još čeka političara na kojeg ćemo biti ponosni. S obzirom da je prošlo 30 godina, teško da će ga dočekati. Stoga postoji samo jedno rješenje, a to je da se iz javnih ruku izvadi što više ovlasti i prebaci ih se u privatne. Za hrvatske političare ima nade jedino ako postanu - nevažni.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast