Šetnja centrom grada u siječnju djeluje kao da su svi dani nedjelja. Osjećaj pustoši generiran je i trgovačkom depresijom koju izazivaju prazni prostori. I puno visokih cijena tamo gdje se trgovina još kako tako odvija. Netko to sve skupa zove pulska tapija. Već odavna je snažio dojam kako je taj "fenomen" posljedica dva faktora. Jedan je komfor zona, u kojoj ljudima odgovara neki polu zimski san, drugačiji raspored popunjavanja mirnijih dana u odnosu na ljetne i sezonske intenzivne ritmove rada ili proljetno-jesenske faze uređivanja imanja, vrtova, maslinika i slično. Drugi faktor tog dojma zatvorenosti u svoje stambene i ine okvire dotiče se opipljivog deficita po pitanju identiteta urbane nam sredine.

Putujući svijetom može se spoznati kako atmosfera tapije nije ekskluzivnost Pule. U raznim krajevima dojmovi tromosti društva u određenim razdobljima godine, u Hrvatskoj ali i inozemstvu, primijete se pretežno u manjim gradovima. U velikima je uvijek dovoljan broj ljudi, mjesta i sadržaja koji će snažiti uvjerenje stalnih događanja. Nije uvijek veličina odrednica dojmova. Recimo u bogatoj i prosperitetnoj Švedskoj, kad smo s reprezentacijom bili u Goteborgu, tijekom dana u svibnju mjesecu činilo se da je "grad" prazan. Centar i pripadajući trgovački đir, kafići, kulturna središta sve otvoreno, a ljudi nigdje. Kad sam upitao u trgovini je li kod njih neki praznik, s nevjericom mi je vlasnica odgovorila kako ne razumije zašto je to pitam. Radno je vrijeme, ljudi su na poslu, rekla je gotovo s tonom dociranja. Goteborg ima 600-tinjak tisuća stanovnika, ali ta pustoš nije predmet njihovih opterećenja, nego je logika dnevne zbilje. Gradska središnjica živne u predvečerje, a obzirom na veličinu, veća su okupljanja disperzirana po mjestima različitih sadržaja, događanja.

Identitet grada

Jedan drugi detalj vraća me u tom kontekstu na 1997. godinu. Tada je Davor Vugrinec, bivši reprezentativac i rekorder po broju golova u Hrvatskoj, a danas jedan od najjačih kolekcionara umjetnina na prostorima zemalja bivše Jugoslavije, prešao iz Varaždina u Trabzonspor. Sjećam se našeg prvog razgovora o životu u gradu na sjeveroistoku Turske, s 200-tinjak tisuća ljudi. Vugrinec je pričao da mu se dan odvija na relaciji trening, ručak i druženje sa suigračima u tamošnjem trgovačkom centru. Jer tamo ima najviše sadržaja i ljudi. Na pitanje ima li nekih drugih događanja u ipak većem gradu od njegova Varaždina (tada 49 tisuća ljudi), uzvratio je sumnjom. U baroknom mu rodnom gradu uvijek se nešto događa, festivali, kazališna događanja, veliki koncerti, pučke veselice i drugo. To sam primijetio i sam kasnije u tom lijepom gradu.

Četvrt stoljeća kasnije u Puli se prepoznaje taj trend, koji je i u zapadnoj Europi odavno na snazi, o masovnijem okupljanju ljudi u trgovačkim centrima. No, za razliku od inozemnih destinacija, ovdje ostaje otužna priča o centru, njegovoj vitalnosti, stjecištu građana i njihovih gostiju. Za što bi se, naravno, trebalo proaktivno djelovati, i to afirmacijom svekolikog gradskog identiteta i povijesnih odrednica. Jesu li to kulturna događanja, različiti festivali, gradske veselice, sportski eventi, glazbeni simpoziji i slično, svakako bi se trebalo nametnuti upravo temeljem tradicije i privrženosti građana da ih nastavljaju.

U Puli postoji taj ključni deficit u definiranju što je zapravo identitet grada, te posljedični nemar da se na tome postojano radi, promiče i njeguje. Zašto je to tako? Jesu li problem višestruki demografski potresi u povijesti Pule, izmjene stanovništva, cikličke amplitude broja ljudi? Ili je temeljni problem što nema strateških i opće prihvaćenih planova koji će se dosljedno provoditi i snažiti duh urbane Pule? Bit će svega pomalo, ali ono što najviše može brinuti onoga koji drži do identiteta i prosperiteta Pule, to je zamrli entuzijazam da se uopće o tome priča, raspravlja, potiču aktivnost i inicijative. Trebamo li se onda čuditi dojmovima pustoši u gradu? Treba li se čuditi da su trgovine u gradu zamrle obzirom da je Pula doživjela val trgovačkih centara? Ne bi trebalo. Svako zašto ima svoje logično zato. Jedino je čudno kako se za revitalizaciju života "u gradu" iznova lamentiraju rješenja temeljena na navikama prošlosti. One su nestale jer su nova vremena nametnula drugačije navike, ritmove i potrebe. To što je kroz niz desetljeća zanemareno njegovanje identiteta ove urbane sredine i njene tradicije, samo je produbilo gubitak sidrišta privrženosti gradu. I kao dodatnu težu posljedicu, uskraćuje mladim generacijama da uopće znaju što se u Puli sve značajno dogodilo, stvorilo, tretiralo, razvijalo, a kamoli da se tome vraćaju i ponosno dalje razvijaju gradski duh.

Drugi grad Hrvatske

Čisto kao primjer, Pula, nekoć moćna ratna luka Austro-Ugarske monarhije, grad u kojem su se više od stoljeće i pol gradili brodovi, vremenom najveći i tehnološki najsofisticiraniji brodovi na svijetu, zar ne bi bilo logično da ima Muzej brodogradnje i pripadajućih tematskih cjelina?

Kad Puljani zanemaruju sebe, treba li se onda čuditi i ovom detalju u kvizu Milijunaš, gdje je natjecateljica Ivana Polančec tražila pomoć publike u studiju na pitanje za 34 tisuće eura. Koji je grad bio drugi po veličini u tadašnjoj Hrvatskoj (1911.), s 57.775 stanovnika? Publika je najviše glasova (56%) dala Varaždinu, bitno manje Splitu (23%) i Osijeku (21%), a niti jedan Puli, iako je točan odgovor bio baš Pula! Na stranu odjek dva velika grada kao Split i Osijek, upravo Varaždin ima "tu" priču o razdoblju kada je bio glavni grad Hrvatske u vrijeme Banovine. Povijest kazuje, "nakon što je požar uništio grad 1776. godine administrativno središte preseljeno je u obližnji gradić Zagreb, a tko zna koliko bi danas imao stanovnika Varaždin da se nije to dogodilo". Varaždinci dugo vremena tepaju sebi tako što u suptilnijoj zafrkanciji prema metropoli ističu kako je Zagreb grad blizu Varaždina, a ne obrnuto. Oni stalno njeguju i afirmiraju svoju povijest, glamur baroknog grada, posebnosti i jako se dobro znaju "prenijeti javnosti". Jer drže do sebe i svega što čini njihovu tradiciju i duh vremena. Zato nešto posebno, kao u ovom pitanju, odmah asocira na njih, a nikoga na Pulu. Ona je i danas širom Hrvatske doživljena gotovo kao da je i dalje samo vojna utvrda, s imidžom začahurene sredine razvijenog smisla za monotonost i bezličnost, u okruženju gdje se vrijedi uglavnom hedonistički provesti uz vrhunsku hranu i vina te prirodne ljepote. To je poraz urbane Pule i onih koji su zaduženi od ljudi da njome upravljaju te, između ostalog, utvrde promjene takvog doživljaja provincijalizma i površnog populizma. Dakako da i afirmiraju kudikamo drugačije zbilje Pule i bogatstvo njene jedinstvene povijesti i mnoštva talentiranih i vrijednih ljudi.

Sport bi trebao biti jedan od motora jačanja privrženosti gradu i njegovim zbiljama, ali i faktor identiteta. Simptom slabosti Pule u tom kontekstu je muka dok se napokon odlučila dozvoliti spomenik najvećem sportašu u centru grada. Kao da nije njen velikan i ljudima ništa ne znači, pa otuda neprirodan otpor. Pula kronično zanemaruje snagu sporta za urbani entuzijazam i poticanje masovnih okupljanja, koji su sastojci procesa jačanja privrženosti i okvira identiteta sredine. Nije da Pula ne bi mogla što i drugi gradovi, vjerojatno bi mogla i prije obzirom na ekonomski status okruženja. No, valjda je pitanje nedostatka strasti i volje strateški se i investicijski posvetiti tome. Kao da taj identitet nije bitan. Ili je možda dovoljno snažan pa bi puno više privukao pažnju i podršku ljudi?

Može se i u Puli

Valjda je i to problem u kontekstu stalnih mijena stanovništva i manjka privrženosti nečem gradskom. Ono što sigurno nije problem, a tumačili su ga omalovažavajući iz cijele Hrvatske, pa i dijela Istre i Pule, to je navodni manjak talenta, lijenost mladih, siromašna znanja i interes ljudi. Nedjeljna utakmica na Drosini, za koju je samo u pretprodaji otišlo preko 3.500 ulaznica, konkretno demantira te predrasude. Pula ne samo da ima stabilnog prvoligaša, koji financijski ispunjava sve obveze i sada napokon natjecateljski djeluje gotovo kao dio gornjeg dijela tablice. Ona je od Odjela za licenciranje HNS-a, nakon desetljeća statusa "slučaja" i za discipliniranja, javno sada istaknuta kao klub primjer poslovanja i financijske transparentnosti za cijelu Hrvatsku ligu!

Hajduk je veći i jači od Istre, primjer velike tradicije i fanatične privrženosti, ali ona je sada dovoljno konkurentna da im zapapri i na Poljudu. Iako je prije četiri godine gotovo nestala, sada stvara tradiciju i značajne memorije. Donedavno su joj uzimali bez pitanja i odštete svu nadarenu djecu, danas ona ostaju kući, a igrači iz Zagreba, Rijeke, Osijeka i Splita žele doći u školu Istre. Istra je nedavno transferirala najskuplje od svih u Hrvatskoj jednog kadeta (Žiković) u inozemstvo (2 milijuna eura). Već sada ima interesa da za veći novac transferira neke mlađe seniore (Perković, Lisica…). Domaći dečki, iz škole nogometa. Istra je afirmirala i Vinkovčana Belju koji je bio otpisan u Osijeku, a sada je za 5-6 milijuna (s bonusima) završio u Bundesligi. Istra je afirmirala zanemarenog Josipa Šutala iz Dinama, za kojeg Leipzig danas želi dati 15-18 milijuna eura. Može se, dakle, itekako može i u Puli. Stvar je uvijek da kvalitetni iskoraci nešto koštaju, ali potom jako puno donose. Istra, i nogomet profesionalnog okvira, imali su sreću da su prije četiri i pol godine stigli Baski i unatoč omraženosti i osporavanjima, podmetanjima i od onih koji bi ih trebali podržavati iz logičnih urbanih interesa (Grad), pokazali da se može stvoriti u Puli nešto kao i u drugim gradovima. Donijeli su kapital, ali i upornost okruženja gdje se jako drži do sebe i identiteta (Baskija) te ne posustaje u teškoćama, ako se ima vjere u ono što se radi.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast