Istri, koja pod pritiskom nelegalnih investitora postaje zgarište, valja podariti spasonosni svestransački, nadstranački, sveistarski konsenzus. Bitka za očuvanje prostora kao glavnog istarskog resursa i sprječavanje njegovog daljnjeg uništavanja tek započinje. Trnovit put i otpori ono su što čeka korifeje. Rijetki su trenuci u kojima sukobljene političke opcije zakapaju ratne sjekire. Ovo bi trebao biti jedan od takvih. Od aktera se traži konstruktivnost, suradljivost i limitiranje ega
Ilustracija / Robert Frank
Činilo se da je nestao. Osvojio je funkciju šefa IDS-a i samozadovoljno se uljuljkao u komfornu poziciju prvog čovjeka najsnažnije i najprepoznatljivije regionalne stranke u Hrvatskoj. Dojam je da se utopio u sivilu, prosječnosti, oportunistički čekajući greške protivnika na kojima će naknadno poentirati. Iskreno, i nije baš neka politika. No, onda je izašao iz medijske zavjetrine u koju se sa suradnicima očito sklonio radeći na važnom projektu. Iskrsnuo je prekjučer u Saboru, sa stranačkom idejom efikasne borbe protiv bespravne gradnje.
Istra, naime, gori pod teretom nelegalnih građevinskih aktivnosti u svom prostoru. Gradi gdje tko stigne, sijeku se šume, ponegdje samo dronovi mogu razotkriti svu sramotu devastiranih šumskih područja. Pred očima Istrijana urušavaju se temelji njihove Istre. I toliko proklamirane održivosti života. Dalibor Paus, prvi čovjek IDS-a, naizgled nesklon reformama i inovacijama, u (pretjeranoj) tišini vodeći stranku od stabilnosti, kako je zamislio, do sterilnosti, koja se sve više osjećala, konačno je povukao potez koji ga je vratio u igru. IDS, se, dakle, želi nametnuti kao jedan od lidera borbe protiv milijuna kubika betona i željeza koji uneređuju prostor Istre.
Unatrag godinu i pol dana, otkad je postavljen za stranačkog šefa, za Pausa je, jer i dalje je o njemu riječ, postojala određena opasnost - quieta non movere. “Što miruje, ne treba dirati”. Dakle: održavanje pozicije status quo. Logika je, kontekstualizirajući njegov položaj i opću atmosferu, ovakva kako slijedi: neprijatelj će se sam urušiti, prave probleme ne diraj da ne pogriješiš, makar želio djelovati i u najboljoj namjeri. Austrougarskom monarhu, caru Austrije i kralju Mađarske, Franji Josipu 1, upravo to mirovanje obilo se u glavu.
Pausu je isto prijetila opasnost da se bunkerira na sigurnom, ali neprivlačnom, vlažnom, neinspirativnom prostoru, odakle svi putovi, u lošijem scenariju, vode u propast, a u malo boljem, u osrednjost. Možda u zadnjem trenutku, minutu pred kraj, načelnik Barbana shvatio je da nije dobio povjerenje senatora IDS-a kako bi sa slavljeničkom, statusnom, trijumfalnom zeleno-bijelom lentom prebačenom preko lijevog ramena, pa opasanom oko struka i u području pupka svezanom u čvrsti muški čvor, paradirao pred zrcalom u spavaćoj sobi, diveći se vlastitom izgledu i umijeću vladanja s ingerencijama pantokratora te svojevrsnog stranačkog i političkog božanstva, statusa kojeg je imao jedino - Tito, kako to u svojoj knjizi „Putnik s lažnim pasošem“ navodi Zdravko Zima, top tip, intelektualac, književni kritičar i esejist čije misli, teze i usporedbe često volim posuditi bez pitanja „smijem li“. U takvim slučajevima ponašam se bez elementarne pristojnosti, kao inferiorni koji računa da mu dominantni neće zamjeriti na maloj, sitnoj, simpatičnoj krađi njegovih misli.
Nego, Paus… Da, da, vratio se u igru oko bespravne gradnje, protiveći se toj prokletoj pošasti koja sve dobro napravljeno u zadnja tri desetljeća kompromitira preko svakog ruba tolerancije. Paus i njegovi potrudili su se pokrenuti domenu „bespravnagradnja.hr“. Odlučili su komunicirati problem tražeći konkretna rješenja i nudeći razne prijedloge, što se sve skupa, čudnog li čuda, poklopilo s namjerama i inicijativama istarskog župana Borisa Miletića. Tu nije važno što je prvo, kokoš ili jaje. Oboje, i Paus i Miletić, iz istog su stranačkog jata. Paus je uletio u gnijezdo, a Miletić ga je morao napustiti. Nijedan, unatoč obostranoj i očekivanoj nesklonosti, nema pravo monopolizirati borbu protiv bespravne gradnje, ali zato i pojedinačno i zajednički, u ime viših interesa, imaju obvezu protiv nje se boriti, no ne jeftinim politikantstvom i upiranjem optužujućeg prsta prema Zagrebu, Vladi, premijeru Andreju Plenkoviću, Glavnom inspektoratu i nadležnim ministarstvima. Osim toga, to što su trenutno najvidljiviji ne znači da su jedini u borbi koja će obilježiti naredno desetljeće.
Istri, koja pod pritiskom nelegalnih investitora postaje zgarište, valja podariti spasonosni svestransački, nadstranački, sveistarski konsenzus. Bitka za očuvanje prostora kao glavnog istarskog resursa i sprječavanje njegovog daljnjeg uništavanja tek započinje. Trnovit put i otpori ono su što čeka korifeje. Rijetki su trenuci u kojima sukobljene političke opcije zakapaju ratne sjekire. Ovo bi trebao biti jedan od takvih. Od aktera se traži konstruktivnost, suradljivost i limitiranje ega. Kad oko borbe protiv bespravne gradnje kaže - „tu se ne možemo ne složiti“ - Paus pogađa poantu, kao što je poanta da nema smisla pretjerano posezati u povijest i tražiti odgovorne koji su odavno zagubljeni u moru jednako krivih, u rasponu od običnih ljudi koji su znali što će se graditi na onome što su prodavali, ali je zov kuna i eura bio jači od principa, sve do političara te izrađivača planova, ali i nijemih građana koji se, prvenstveno zbog nezamjeranja, nisu upuštali u prijavljivanje nečega spornog i neprihvatljivog u neposrednom susjedstvu. Kao što kaže Zdravko Zima, „filozofija naknadne pameti ne vodi dalje od vlastitih, unaprijed cementiranih zabluda.“
Istri, redom, treba politički konsenzus, kvalitetna komunikacija s Vladom, brzo pronalaženje rješenja kroz spuštanje ovlasti građevinskih inspekcija na županije, gradove i općine, ili neka druga varijanta na tu temu koja garantira efikasnost u borbi koja je već trebala završiti, a nije ni počela. Istri, više nego ikada prije, treba revolucija. No prije svega, trebaju bageri. Upalite ljudi, motore, i čekajte znak. A onda, nek’ rušenje počne. Za primjer onima koji misle da nas mogu zajebavati na našemu.