Činilo se da je nestao. Osvojio je funkciju šefa IDS-a i samozadovoljno se uljuljkao u komfornu poziciju prvog čovjeka najsnažnije i najprepoznatljivije regionalne stranke u Hrvatskoj. Dojam je da se utopio u sivilu, prosječnosti, oportunistički čekajući greške protivnika na kojima će naknadno poentirati. Iskreno, i nije baš neka politika. No, onda je izašao iz medijske zavjetrine u koju se sa suradnicima očito sklonio radeći na važnom projektu. Iskrsnuo je prekjučer u Saboru, sa stranačkom idejom efikasne borbe protiv bespravne gradnje.

Zajedništvo u ime viših interesa

Istra, naime, gori pod teretom nelegalnih građevinskih aktivnosti u svom prostoru. Gradi gdje tko stigne, sijeku se šume, ponegdje samo dronovi mogu razotkriti svu sramotu devastiranih šumskih područja. Pred očima Istrijana urušavaju se temelji njihove Istre. I toliko proklamirane održivosti života. Dalibor Paus, prvi čovjek IDS-a, naizgled nesklon reformama i inovacijama, u (pretjeranoj) tišini vodeći stranku od stabilnosti, kako je zamislio, do sterilnosti, koja se sve više osjećala, konačno je povukao potez koji ga je vratio u igru. IDS, se, dakle, želi nametnuti kao jedan od lidera borbe protiv milijuna kubika betona i željeza koji uneređuju prostor Istre.

Unatrag godinu i pol dana, otkad je postavljen za stranačkog šefa, za Pausa je, jer i dalje je o njemu riječ, postojala određena opasnost - quieta non movere. “Što miruje, ne treba dirati”. Dakle: održavanje pozicije status quo. Logika je, kontekstualizirajući njegov položaj i opću atmosferu, ovakva kako slijedi: neprijatelj će se sam urušiti, prave probleme ne diraj da ne pogriješiš, makar želio djelovati i u najboljoj namjeri. Austrougarskom monarhu, caru Austrije i kralju Mađarske, Franji Josipu 1, upravo to mirovanje obilo se u glavu.

Pausu je isto prijetila opasnost da se bunkerira na sigurnom, ali neprivlačnom, vlažnom, neinspirativnom prostoru, odakle svi putovi, u lošijem scenariju, vode u propast, a u malo boljem, u osrednjost. Možda u zadnjem trenutku, minutu pred kraj, načelnik Barbana shvatio je da nije dobio povjerenje senatora IDS-a kako bi sa slavljeničkom, statusnom, trijumfalnom zeleno-bijelom lentom prebačenom preko lijevog ramena, pa opasanom oko struka i u području pupka svezanom u čvrsti muški čvor, paradirao pred zrcalom u spavaćoj sobi, diveći se vlastitom izgledu i umijeću vladanja s ingerencijama pantokratora te svojevrsnog stranačkog i političkog božanstva, statusa kojeg je imao jedino - Tito, kako to u svojoj knjizi „Putnik s lažnim pasošem“ navodi Zdravko Zima, top tip, intelektualac, književni kritičar i esejist čije misli, teze i usporedbe često volim posuditi bez pitanja „smijem li“. U takvim slučajevima ponašam se bez elementarne pristojnosti, kao inferiorni koji računa da mu dominantni neće zamjeriti na maloj, sitnoj, simpatičnoj krađi njegovih misli.

Nego, Paus… Da, da, vratio se u igru oko bespravne gradnje, protiveći se toj prokletoj pošasti koja sve dobro napravljeno u zadnja tri desetljeća kompromitira preko svakog ruba tolerancije. Paus i njegovi potrudili su se pokrenuti domenu „bespravnagradnja.hr“. Odlučili su komunicirati problem tražeći konkretna rješenja i nudeći razne prijedloge, što se sve skupa, čudnog li čuda, poklopilo s namjerama i inicijativama istarskog župana Borisa Miletića. Tu nije važno što je prvo, kokoš ili jaje. Oboje, i Paus i Miletić, iz istog su stranačkog jata. Paus je uletio u gnijezdo, a Miletić ga je morao napustiti. Nijedan, unatoč obostranoj i očekivanoj nesklonosti, nema pravo monopolizirati borbu protiv bespravne gradnje, ali zato i pojedinačno i zajednički, u ime viših interesa, imaju obvezu protiv nje se boriti, no ne jeftinim politikantstvom i upiranjem optužujućeg prsta prema Zagrebu, Vladi, premijeru Andreju Plenkoviću, Glavnom inspektoratu i nadležnim ministarstvima. Osim toga, to što su trenutno najvidljiviji ne znači da su jedini u borbi koja će obilježiti naredno desetljeće.

Filozofija naknadne pameti

Istri, koja pod pritiskom nelegalnih investitora postaje zgarište, valja podariti spasonosni svestransački, nadstranački, sveistarski konsenzus. Bitka za očuvanje prostora kao glavnog istarskog resursa i sprječavanje njegovog daljnjeg uništavanja tek započinje. Trnovit put i otpori ono su što čeka korifeje. Rijetki su trenuci u kojima sukobljene političke opcije zakapaju ratne sjekire. Ovo bi trebao biti jedan od takvih. Od aktera se traži konstruktivnost, suradljivost i limitiranje ega. Kad oko borbe protiv bespravne gradnje kaže - „tu se ne možemo ne složiti“ - Paus pogađa poantu, kao što je poanta da nema smisla pretjerano posezati u povijest i tražiti odgovorne koji su odavno zagubljeni u moru jednako krivih, u rasponu od običnih ljudi koji su znali što će se graditi na onome što su prodavali, ali je zov kuna i eura bio jači od principa, sve do političara te izrađivača planova, ali i nijemih građana koji se, prvenstveno zbog nezamjeranja, nisu upuštali u prijavljivanje nečega spornog i neprihvatljivog u neposrednom susjedstvu. Kao što kaže Zdravko Zima, „filozofija naknadne pameti ne vodi dalje od vlastitih, unaprijed cementiranih zabluda.“

Istri, redom, treba politički konsenzus, kvalitetna komunikacija s Vladom, brzo pronalaženje rješenja kroz spuštanje ovlasti građevinskih inspekcija na županije, gradove i općine, ili neka druga varijanta na tu temu koja garantira efikasnost u borbi koja je već trebala završiti, a nije ni počela. Istri, više nego ikada prije, treba revolucija. No prije svega, trebaju bageri. Upalite ljudi, motore, i čekajte znak. A onda, nek’ rušenje počne. Za primjer onima koji misle da nas mogu zajebavati na našemu.

Povezane vijesti

• Je li kasno da u 52. godini postanem vjernik i dio velike, bratske, kršćanske zajednice? Možda bih i mogao zbog riječi nadbiskupa Mate Uzinića, svjetionika u magli hipokrizije
• Pronađite poveznicu između tratinčica, zumbula, bureka, sarme, Tita, Partije, Bleiburga… To je Tomislav Jakić
• Plenković i Istra u raljama Macrona