Ništa više nije isto niti će biti isto. Sve se mijenja. Samo mijena stalna jest. Pantha rhei. Heraklit. "Živimo u trenutku gdje je promjena tako ubrzana da počinjemo vidjeti sadašnjost tek kad počne iščezavati". Projuri poput Muskove rakete pokraj zabezeknute publike koja ne stigne reagirati. Živimo, dakle, u dobu dramatičnih, brzih, neočekivanih promjena kad ništa nije sveto ni nedodirljivo, mijenja se arhitektura svjetskih političkih odnosa i energetskih dobavnih pravaca, SAD, Europa i Zapad se udaljavaju od agresivne, putinovsko-patološki bolesne Rusije mitomanski opsjednute svojom veličinom i snagom. Uz bok takve Rusije, naspram napadnute Ukrajine, ostaju demokratski i civilizacijski deficitarne Srbija, Republika Srpska, Bjelorusija i Sjeverna Koreja.

Sramotna je sva sila opravdanja srpskog vožda Aleksandra Vučića koji zbog "unutarnjepolitičkih odnosa" i spasonosno jeftinijeg ruskog plina i nafte izbjegava stati na pravu stranu, dok dobar dio javnosti pun opravdanja za četnika s kišobranom sažalijevajuće guta ta njegova sranja kao komad najfinije torte. No, isti taj ruski plin, kao najmoćnije oružje površinom najveće države svijeta, više neće protjecati cjevovodima ulijevo od Moskve, već put Pekinga i New Delhija, gdje će se prodavati po cijenama višestruko nižim od nekad postizanih na Starom kontinentu, što znači da će Rusija na tome dramatično gubiti te, još gore, paralelno pripomagati gospodarstvima koja će je još više iskoristiti i još se više od nje udaljiti kao kakav car od spolnom bolešću kontaminirane kurtizane.

Između ratova i Armagedona

Svijet hektičosti danas izgleda ovako: kao da se ništa posebnog ne događa, jer čuda se nakon svih čuda kojima se svjedočilo više ne događaju ili se čudima ne mogu nazivati, čovjek se ujutro probudi, pogleda zaslon mobitela i shvati da je Rusija, usput, napala Finsku, Bjelorusija, pokvareno, ušla u Ukrajinu, Srbija po stoti put pokrenula tenkove put Kosova i konačnog obračuna s Prištinom, dok se hrvatski predsjednik, zasićen objašnjavanjem kako je on na neki način za Rusiju jer razumije njenu politiku isprovociranu zločestim NATO-om, koji joj je poput zlotvora i demona došao preblizu pa je preventivno djelovala pretvarajući dio Ukrajine u spaljenu zemlju, našao novog mezimca, sjevernokorejskog hibridnog, starmalog i infantilnog, svakako autokrata i diktatora Kin Jong Una, za kojeg će isto kao i za rusku politiku pronaći utješne riječi, u ovom slučaju da se radi o zlostavljanom djetetu koje sada zlostavlja milijune oko sebe. To je svijet (političke) realnosti u kojem živimo.

Svašta je moguće do te mjere da više nikoga ništa ne iznenađuje. Jednog dana probudit ćemo se i shvatiti da nas više nema, da ne postojimo jer smo usisani i sprženi u onoj golemoj gljivi. Iskreno, teško je procijeniti hoće li nas koji nuklearni udar dostići ili ćemo im, kao čovječanstvo, svima umaknuti. No, u tom vremenskom međuprostoru između recentnih ratova i Armagedona odvija se realan život čiji smisao valja popuniti sadržajem.

Uzmimo za primjer francuskog predsjednika Emanuela Macrona koji je odlučio u svojem drugom i posljednjem mandatu progurati mirovinsku reformu. Na strani mu nisu ni sindikati ni javnost, a otegotna okolnost za njeno uvođenje i provođenje je da mu stranka na ovome ne može i neće izborno profitirati. No, postoji jedna riječ koja naglašava predsjednikovu volju i snaži argumente u korist njegove želje da podigne dob za odlazak u mirovinu sa 62 na 64 godine. Ta riječ je – odgovornost. Francuski birači, kao i svi birači svijeta, u svim državama i izbornim sustavima, ne žele, ili neće, ili će rijetko podržati kandidate koji predlažu nešto što je već na prvi pogled odbojno, ograničavajuće, samim time neprihvatljivo i skandalizirajuće, iako je upravo to što je predloženo u interesu naroda. I nužno. I odgovorno.

Poznato je da francuske mirovine ovise o sustavu generacijske solidarnosti i da isplata mirovine ovisi o uplatama zaposlenih. Isto kao i u Hrvatskoj. Onog trenutka kad se poremeti ravnoteža zaposlenih i umirovljenika nastaje problem koji Macron sada želi riješiti, tim više što u Francuskoj postoje sektorske privilegije za brojne zaposlenike na određenim vrstama poslova. Čak 44 organizacije i sindikata u Francuskoj danas imaju povlaštene uvjete za mirovinu. Sve to košta. Novac nigdje, pa ni u službenom Parizu, ne pada s neba.

Stoga nastaju ozbiljni politički i financijski problemi - danas su francuski, Macronovi, sutra hrvatski, za nekog novog-starog hrvatskog premijera. Aktualni, Andrej Plenković, pred sobom ima eksterne probleme koje rješava otvorenim zastupanjem usuglašenih EU i NATO-ovih politika. Nije se nužno s njima uvijek slagati da bi ih se provodilo. Takva su pravila igre, osim za predsjednika Milanovića koji ih kreira u hodu, samo za sebe, kako njemu odgovara.

Partner, a ne suparnik

Iz perspektive Istre očekivanja od premijera Plenkovića malo čak izlaze iz uobičajenih okvira. Dosad je pokazatelj naklonosti Zagreba prema Poluotoku bio mjerljiv u milijardama investiranim u infrastrukturu, pulsku bolnicu, ceste, uskoro željeznicu. Ali nije (uvijek) u novcima sve. Istra u potrazi za (novim) identitetom 21. stoljeća među ostalim gradi priču o održivosti i zaštiti prostora. Za tako nešto potrebno je donošenje i provođenje (ne)popularnih mjera. (Ne)popularnost ovisi o kutu gledanja: prvo, jeste li protivnik bespravne gradnje; drugo, njome se bavite; treće, u njoj ste (in)direktno sudjelovali.

Kako god, imperativ je zaustavljanje sve opasnijeg trenda bespravne gradnje koja svakodnevno raste. U ping pong napucavanju joola loptice po političkom stolu koji s jedne strane zauzima lokalna, a s druge državna vlast, sve se svodi na međusobno prebacivanje odgovornosti zašto je ta pošast bespravnosti gradnje nastala i zašto joj se u međuvremenu nije stalo na kraj. Najsnažniji alat u svojim rukama, osim jednog dijela lokalne vlasti, drže Vlada, premijer, nadležna ministarstva i inspekcijske službe koji će, upravo tim redom, uskoro morati djelovati po još jednom pitanju – reguliranju poreznog okvira za iznajmljivače.

Ključne riječi, kako u novom svjetskom poretku, u odnosu prema Ukrajini, internim događajima u Francuskoj, a potom na najnižoj razini, u Istri, naspram bespravnih graditelja i iznajmljivača, redom su: jednakost, pravednost, odgovornost, solidarnost. To je ono što kroz mirovinsku reformu želi provesti Macron, na čemu mora inzistirati Plenković, a što moraju tražiti političari iz Istre. Poanta je da Istra u Zagrebu, na dva najotvorenija pitanja, mora tražiti partnera, a ne suparnika. Interes je, i jednima i drugima, ponovimo: egalite, droiture, responsabilite, solidarite.

Povezane vijesti

• Je li kasno da u 52. godini postanem vjernik i dio velike, bratske, kršćanske zajednice? Možda bih i mogao zbog riječi nadbiskupa Mate Uzinića, svjetionika u magli hipokrizije
• Pronađite poveznicu između tratinčica, zumbula, bureka, sarme, Tita, Partije, Bleiburga… To je Tomislav Jakić
• Plenković poznaje Bruxelles, ali ne i svoje birače